KOMENTAR: Kolektivni ekocid

PIŠE: Fahrudin Vojić

Posljednjih godina na sav glas slušamo priče o zaštiti okoliša, a posebno zaštiti rijeke Une. Znate već one velike govore prepune uzvišenih riječi i raskošnih metafora, govore koji odzvanjaju poput prazne bačve – glasni, ali bez sadržaja. Sve se, nažalost, svelo na puko deklarativno zalaganje, dok u praksi od svega ostane tek poneki inspekcijski nadzor i poneko sapoćenje za javnost. Da stvar bude gora, u ekocidu koji se nad prirodom Unsko-sanskog kantona, a posebno Bihaća, provodi već više od desetljeća, učestvuju gotovo svi. Od nadležnih institucija i službi, preko privatnih kompanija, pa sve do pojedinih građana. Najčešće se radi o masovnom ispuštanju fekalnih voda direktno u vodotoke ili oborinske odvode koji ih, prije ili kasnije, odvedu pravo u Unu. A kada na teren izađu inspektori, često se ustanovi da je riječ o „oborinskim vodama“ i tu priča završava. Vlasnici zadovoljni, institucije mirne, a rijeka prepuštena sama sebi. Svi sretni, osim Une i prirode. Tek poneki savjesni građanin, koji ne želi biti dio tog začaranog kruga, usudi se podići glas. Tu su i stanovnici pojedinih ulica i naselja koja nemaju ni kanalizaciju ni uređene oborinske odvode, pa njihove otpadne vode završavaju u septičkim jamama. I upravo oni snose najveći teret odgovornosti u cijeloj ovoj priči. Dok drugi svoje probleme puštaju niz cijevi i zaboravljaju na prirodu i ekološku odgovornost, oni vlastitim novcem plaćaju redovno pražnjenje septičkih jama. Zato se s pravom pitaju: jesu li oni jedine budale u ovoj priči ili možda jedini razumni ljudi? Zašti biti odgovoran građanin kada je neodgovornost jeftinija, jednostavnija i društveno prihvatljivija? To je možda najveća tragedija ove priče. Ne samo zagađena rijeka, ne samo uništen okoliš, već poruka koju društvo šalje onima koji poštuju pravila a ona glasi „Poštenje košta“! Nakon brojnih medijskih priloga, upozorenja stručnjaka i dokumentarnog filma koji je detaljno prikazao zagađivanje Une i nelegalnu gradnju uz njene obale, teško je povjerovati da će se bilo šta suštinski promijeniti. Vjerovatniji scenarij je da će se nastaviti stara praksa – malo osuda, malo obećanja i mnogo šutnje.Una će i dalje teći, bistra na površini, a opterećena svim onim što kao društvo svakodnevno skrivamo ispod površine. A oni rijetki, odgovorni građani nastavit će postavljati isto pitanje: koliko se uopće isplati biti pošten, savjestan i odgovoran u društvu koje često nagrađuje upravo suprotno?