PETO GODIŠNJE DOBA: Kao vrapci živ, živ, živ…

PIŠE: Niha Džanić

U međuvremenu nakon zadnjeg čuđenja vlačnom vozu,  nemamo ono što normalan svijet podrazumijeva, ali imamo ono što normalan svijet više nema, a to je sposobnost da od obične svakodnevne pojave napravimo događaj stoljeća. Neko tamo po bijelom svijetu otvori fabriku, lansira satelit, napravi voz koji ide 500 kilometara na sat, a mi se okupimo oko semafora koji je proradio nakon tri godine čekanja i fotografišemo ga iz svih uglova, kao da je lično sletio iz NASA-e. Nije to mala stvar. Treba cijeniti napredak. Jučer si preko raskrsnice prelazio po principu „ko preživi pričat će“, a danas te crveno i zeleno svjetlo vode kroz život. Civilizacijski iskorak vrijedan govora, rezanja vrpce i barem dva direktna uključenja u dnevnik. Nekad su se političari slikali pored velikih projekata. Danas se slikaju pored obećanja velikih projekata. Još ako je tu kakav render, kompjuterski nacrt ili tabla na kojoj piše „ovdje će biti“, sreći nema kraja. Kod nas je često važnija tabla od onoga što bi trebalo biti iza nje. Tabla postoji, vidi se, može se fotografisati. Ono iza nje je već pitanje za neke naredne mandate. Posebna je draž kad se otvara ono što je već jednom otvoreno. To je domaći politički izum koji zaslužuje međunarodnu zaštitu. Otvori se put. Onda se otvori prva faza puta. Onda druga faza puta. Onda sanacija prve faze puta. Onda obilazak puta. Onda godišnjica otvaranja puta. Ako put preživi dovoljno dugo, postoji realna mogućnost da bude otvoren više puta nego što je kilometara dug. Građani su se, istina, pomalo razmazili. Traže kanalizaciju, vodovod, bolnice, škole, radna mjesta. Kao da je to nešto što pada s neba. Mnogo je lakše organizovati konferenciju za medije i objasniti kako je sve spremno za budućnost. Budućnost je kod nas vrlo praktična stvar. Uvijek stiže za dvije do četiri godine. I taman kad pomisliš da je došla, ispostavi se da je samo prošla kroz grad i nastavila dalje. Zato nije čudo što smo postali stručnjaci za svečano obilježavanje normalnosti. Kad negdje proradi lift, mi ga ne koristimo odmah. Prvo ga obiđemo, slikamo, damo izjave i izrazimo zadovoljstvo. Lift mora osjetiti da je dobrodošao među nas. I tako, dok drugi broje patente, mi brojimo vrpce. Dok drugi razvijaju infrastrukturu, mi razvijamo ceremonije. Dok drugi grade budućnost, mi otvaramo ono što je trebalo postojati još jučer. A kad malo bolje razmislim, možda smo zaista pronašli vlastiti razvojni model. Nema potrebe da jurimo za svijetom. Svijet neka gradi svemirske stanice. Mi ćemo, ako ovako nastavimo, jednog dana svečano otvoriti prvu klupu koja nije klimava. I to uz prisustvo zvanica. Jer red je da se obilježe veliki historijski događaji. Živio lift, živio trotoar, živio voz, živio asfalt, živio semafor, živjelo štajaznam..živjelo sve što smo nekada imali, a da se nismo stigli načuditi, živjelo biciklo, živjele donacije..