OD GRABEŽA DO KLJUČA: Maestralni put slobode koji je otvorio 5. korpus

Od višegodišnje odbrane Bihaća i oslobađanja Grabeža do Bosanskog Petrovca, Ključa, Bosanske Krupe i Sanskog Mosta – završne operacije 1995. godine ne mogu se razumjeti bez vlastitog ratnog puta 5. korpusa Armije RBiH

Septembar 1995. godine u historiji Bosne i Hercegovine najčešće se pamti kroz velike operacije koje su promijenile odnos vojnih snaga na kraju rata. Govori se o „Maestralu“, o suradnji Armije Republike BiH s Hrvatskom vojskom i Hrvatskim vijećem obrane, o „Sani 95“ i kasnije „Južnom potezu“.

Sve je to dio iste velike slike.

Ali postoji jedna važna činjenica koja se u takvim pregledima često izgubi: 5. korpus Armije Republike BiH u završne operacije nije ušao kao neko ko je tek tada otvorio svoj front. On je iza sebe već imao tri i po godine rata, odbrane Bihaćkog okruga, brojnih ofenzivnih operacija i vlastitog vojnog sazrijevanja.

A taj put slobode može se pratiti od jednog mjesta koje je za građane Bihaća imalo posebno značenje – Grabeža.

Grabež: mjesto s kojeg je godinama napadan Bihać

Bivša kasarna Grabež bila je jedna od najvažnijih i najutvrđeniji agresorskih tačaka južno od Bihaća. S tog prostora godinama je djelovala artiljerija tzv. Vojske RS koja je rušila grad i bestijalno ubijala civilno stanovništvo.

U oktobru 1994. godine 5. korpus pokrenuo je operaciju „Grmeč 94“. Jedinice 502. viteške brigade 25. oktobra oslobodile su kasarnu Grabež. Time je uklonjena jedna od ključnih prijetnji neposredno nad Bihaćem i otvoren prostor za daljnje djelovanje 5. korpusa prema jugu.

Bio je to jedan od trenutaka kada je odbrambeni rat 5. korpusa sve očiglednije počeo prerastati u rat za oslobađanje države.

Zato je pogrešno završnu vojnu sliku Bosne i Hercegovine 1995. godine posmatrati samo kroz nekoliko velikih zajedničkih operacija. 5. korpus je vlastiti put prema slobodi počeo mnogo ranije.

Odbrana Bihaća pretvorena u ofanzivu

Tokom rata 5. korpus je, zajedno s drugim jedinicama MUP R BiH i HVO-a Regije Bihać držao prostor koji je bio potpuno okružen neprijateljskim snagama. Dodamo li toj bezizlaznoj situaciji činjenicu da se od jeseni 1993. povampireni Fikret Abdić odlučio stati na stranu agresora i uz vojnu i svaku drugu pomoć Srbije, a posebno njenih obavještajnih struktura, okrenuo protiv vlastitog naroda Bihaćke regije, onda je to nezahvalna situacija u kojoj se ništa osim poraza nije moglo predvidjeti. Na to su očito računali svi oni koji su kreirali “strategiju” ubijanja civila i djece ovog dijela Bosne i Hercegovine.

“Nevjerovatna je činjenica da 5. korpus Armije Republike Bosne i Hercegovine nije bio brojčano popunjen i naoružan onako kako se to, pogotovo van Bihaćkog okruga, tokom same agresije mislilo. Iako su kasniji administrativni spiskovi pred kraj rata bilježili veći broj mobilisanih obveznika u pozadini, aktivno operativno i borbeno stanje na linijama odbrane tokom cijelog rata realno nije prelazilo okvir od 11.000 do 12.000 boraca. Cijena opstanka u tom potpunom okruženju bila je strahovita – sloboda Okruga krvlju je plaćena kroz žrtvu 2.680 poginulih boraca Petog korpusa, blizu 100 branitelja iz sastava 101. pukovnije HVO-a, te više od 120 pripadnika policijskih snaga MUP-a RBiH koji su kao interventne jedinice ginuli na najtežim linijama fronta.“

---

Kako je agresija odmicala, tako je sve više rastao krajiški inat i promijenio kompletnu filozofiju i način razmišljanja, pa umjesto pukog preživljanja sve više se govorilo o kidanju agresorkih obruča i oslobađanju države.

Krajiške jedinice postepeno su razvijale sposobnost da prelaze iz odbrane u napad, da osvajaju dominantne kote, razbijaju neprijateljske linije i proširuju prostor pod kontrolom Armije RBiH.

Oslobađanje Grabeža u oktobru 1994. godine bio je upravo jedan od simbola tog preokreta.

Godinu dana kasnije, nakon „Oluje“ i deblokade bihaćkog prostora, stvorili su se uvjeti za novu fazu. Ono što je godinama izgledalo kao nemoguć zadatak – izlazak iz bihaćkog ratnog obruča prema unutrašnjosti Bosne – postalo je stvarnost.

„Maestral“ jeste bio zajednički, ali pravac 5. korpusa imao je vlastitu logiku

Operacija „Maestral“, koja je počela 8. septembra 1995. godine, bila je značajna zajednička operacija u kojoj su učestvovale snage Armije RBiH, Hrvatske vojske i HVO-a. Hrvatsko-bosanska vojna suradnja nakon Splitskog sporazuma bila je važan element promjene odnosa snaga u zapadnoj Bosni.

Na jednom dijelu ratišta djelovale su hrvatske snage prema Drvaru, Šipovu i Jajcu. Istovremeno je 5. korpus iz prostora Bihaća krenuo prema Grmeču, Bosanskom Petrovcu i Bosanskoj Krupi.

I upravo tu treba napraviti razliku koja se često izgubi u općim prikazima.

Saradnja je postojala. Ali svaki je korpus imao svoje pravce, svoje jedinice, svoje komandne strukture i svoje borbene zadatke.

Za 5. korpus taj zadatak nije bio samo pomoć nekoj široj operaciji. Bio je to nastavak vlastitog, sada oslobodilačko rata koji je počeo u Bihaćkom okrugu i koji je sada trebalo prenijeti duboko u teritoriju pod kontrolom tzv. VRS-a.

Bosanski Petrovac – prvi veliki prodor prema unutrašnjosti

Kada su jedinice 5. korpusa krenule prema Grmeču i Bosanskom Petrovcu, počela se ostvarivati potpuno nova strateška situacija.

Više nije bila riječ samo o odbrani Bihaća.

Ratni front se pomjerao prema unutrašnjosti Bosne.

Bosanski Petrovac postao je jedna od prvih velikih tačaka na tom pravcu. Njegovo oslobađanje otvorilo je put prema Ključu, ali i prema daljnjem napredovanju 5. korpusa.

A onda je uslijedio jedan od najbržih prodora Armije RBiH u cijelom ratu.

Od Petrovca prema Ključu

Nakon oslobađanja Bosanskog Petrovca, jedinice 5. korpusa nastavile su prema Ključu.

To je važna tačka za razumijevanje cijele operacije.

Ključ nije bio izolirana pobjeda neke druge formacije koja se slučajno našla na putu. Bio je rezultat prodora snaga 5. korpusa koje su iz bihaćkog prostora preko Grmeča i Bosanskog Petrovca nastavile prema unutrašnjosti.

Grad je oslobođen 16. septembra 1995. godine.

Time se otvorio put prema dolini Sane.

I tu se pokazala puna vrijednost onoga što je 5. korpus gradio tokom prethodnih godina rata: sposobnost da, nakon dugotrajne odbrane, izvede dubok i brz prodor.

Bosanska Krupa – povratak kući poslije 1.244 dana

Istovremeno s prodorom prema jugu, snage 5. korpusa djelovale su prema Bosanskoj Krupi.

Za Krupljane je taj pravac imao posebno značenje.

Bosanska Krupa bila je pod okupacijom 1.244 dana.

A onda je 17. septembra 1995. godine u grad ušla 511. slavna brdska brigada zajedno s drugim jedinicama 5. korpusa. Grad je konačno oslobođen.

Za 511. Slavnu brdsku brigadu to nije bila samo vojna pobjeda.

Bio je to povratak kući.

Zato oslobađanje Bosanske Krupe ima posebno mjesto u historiji 5. korpusa. Jedinica koja je godinama nosila ime svoga grada vratila se u grad koji je toliko dugo čekao slobodu.

A onda – Sanski Most

Oslobađanjem Bosanskog Petrovca, Ključa i Bosanske Krupe priča još nije bila završena, jedinice 5. korpusa Armije R BiH i MUP-a R BiH nastavile su operacije prema Sanskom Mostu.

Tu je već bilo jasno da se ne radi o lokalnom prodoru, nego o operaciji koja mijenja geografiju rata u Bosni i Hercegovini.

„Sana 95“ počela je 13. septembra i uključivala je tri operativne grupe 5. korpusa. Južna operativna grupa napredovala je prema Bosanskom Petrovcu i Ključu, dok je Sjeverna djelovala prema Bosanskoj Krupi. Nakon prestrojavanja, 5. korpus nastavio je prema Sanskom Mostu, koji je oslobođen 10. oktobra.

Time je završen jedan od najdramatičnijih vojnih puteva u ratu.

Od Bihaća – do Sane.

Spoj s 7. korpusom

U toj završnoj fazi posebno je važna činjenica koja se ponekad izgubi u općem prikazu događaja.

Napredovanje 5. korpusa nije završilo samo osvajanjem novih gradova.

Njegovo napredovanje prema Sanskom Mostu omogućilo je spajanje sa snagama 7. korpusa Armije RBiH i uspostavljanje kontinuiteta slobodne teritorije.

Drugim riječima, ono što je godinama bilo izolirano – bihaćki prostor – sada je bilo povezano sa slobodnim teritorijem pod kontrolom drugih jedinica Armije RBiH.

To je bio vojni, ali i simbolički kraj jedne duge krajiške priče.

Nije riječ o umanjivanju tuđeg doprinosa

Naglašavanje uloge 5. korpusa ne znači umanjivanje doprinosa Hrvatske vojske, HVO-a ili 7. korpusa Armije RBiH.

Naprotiv.

Završne operacije 1995. godine bile su rezultat složenog odnosa snaga, različitih operativnih pravaca i koordiniranog djelovanja.

Ali upravo zato treba govoriti precizno.

HV i HVO imali su svoje pravce i svoje velike pobjede. 7. korpus imao je svoje bojište i svoje uspjehe. A 5. korpus imao je svoj put – od višegodišnje odbrane Bihaća, preko Grabeža i vraćanja prostora Velike Kladuše po legalnnost vlasti države, sve do Bosanskog Petrovca, Ključa, Bosanske Krupe i Sanskog Mosta.

To nije pitanje političkog tumačenja.

To je pitanje vojne hronologije.

Od Grabeža do slobode

Kada se danas pogleda karta završnih operacija 1995. godine, lako je zaboraviti koliko je dug bio put koji je prethodio septembru.

Za građane Bihaća Grabež nije bio samo jedna tačka na vojnoj karti. Bio je mjesto s kojeg je godinama dolazila vatra.

Za Krupljane Bosanska Krupa nije bila samo još jedan oslobođeni grad. Bila je dom u koji su se ljudi vraćali nakon 1.244 dana.

Za Petrovac i Ključ oslobođenje je značilo prekid višegodišnje okupacije.

Za 5. korpus sve je to predstavljalo jednu povezanu vojnu priču.

Odbrana je postala oslobađanje.

A put koji je počeo na prilazima Bihaću i kod Grabeža završio je duboko u Bosni, na Sani i u susretu sa snagama 7. korpusa.

Zato će se o završnim operacijama 1995. godine uvijek govoriti kao o zajedničkom vojnom poduhvatu više snaga.

Ali kada se govori o oslobađanju Bosanske krajine, jedna činjenica ne bi smjela biti potisnuta:

5. korpus Armije Republike Bosne i Hercegovine nije u septembru 1995. godine tek stigao na kraj rata. On je do tog kraja već prešao svoj vlastiti put – i upravo je tim putem otvorio vrata slobodi prema unutrašnjosti Bosne. To je trajna ostavština svim budućim generacijama kako se branila, brani, oslobađa i voli Bosna i Hercegovina .

5. korpus Armije R BiH