KOMENTAR: Iz praznog u šuplje

PIŠE: Fahrudin Vojić

Kod nas više nije do­voljno nešto uraditi. Mora se znati zašto si to uradio, kome to koristi, ko ti je to rekao i šta se iza svega toga zapravo krije. A ako nema ničega, nema veze, naći će se. Tako smo od društva koje je nekada imalo problem s manjkom informacija postali dru­štvo koje pati od viška tuma­čenja. Svaki postupak dobije svoju teoriju, svaka rečenica po­za­dinu, svaki susret namjeru. Činjenice su spore, a pre­tpo­sta­vke brze i što je najgore, pretpo­stavka često stigne do presude prije nego što činjenica uopće ustane iz kreveta. U kole­ktivima je to posebno vidljivo. Posao često postane sporedna stvar, a glavna djelatnost postane špijuniranje i tumačenje ljudi: ko je s kim razgovarao, šta je rekao, zašto je šutio i šta je, zapravo, „htio reći“. Neko predloži nešto – ima pozadinu. Neko šuti – nešto zna. Neko do­bije zadatak – „što baš on?“ Neko ode ranije – „sigurno nešto ima“. Čovjek bi pomislio da smo svi zaposleni u obavještajnoj službi, a ne u javnom preduzeću ili ustanovi. Javne ustanove i preduzeća postali su najbolje ogledalo našeg društva. U njima se vidi koliko energije možemo potrošiti na tuđe namjere, a koliko malo na vlastiti posao. Umjesto rješenja ide analiza. Umjesto odgo­vornosti, traži se krivac. Umjesto rada prosipa se šuplja. Postoji jedna stara anegdota o filozofima i njihovim studentima koja ovo lijepo oslikava. Okupili su se oko konja i počeli raspravljati o njegovim zubima. Koliko ih ima? Kakvi su? Kako su raspoređeni? Jedan filozof iznese mišljenje, drugi ga dopuni, treći ospori. Studenti se uključe. Rasprava se razvija, teorije se nižu, argumenti se sudaraju – a konj mirno stoji pored njih. U jednom trenutku jedan student ustane, priđe konju, otvori mu usta, prebroji zube i vrati se. „Evo“, reče, „konj ima toliko i toliko zuba. “I tu je, zapravo, cijela filozofija naše svakodnevne šuplje. Dok jedni raspravljaju šta bi moglo biti, neko jednostavno pogleda kako jeste. Jednostavna stvar postane komplikovana kada joj dodamo dovoljno pretpostavki, dovoljno ega i dovoljno ljudi koji više vole raspravu nego odgovor. A onda izađemo iz kolektiva i nastavimo istim putem. Dvojica sjednu na kafu – nešto dogovaraju. Neko kupi auto – odmah se zna odakle mu. Neko objavi foto­grafiju – šalje poruku. Ne objavi je – još važnije, nešto krije. Na dru­štvenim mrežama ta navika dobila je megafon. Od glasine nastane „informacija“, od pretpostavke zaključak, a od zaključka činjenica. Dokaza nema? Nema veze. Tu je ono čuveno: „Ima tu nešto. “Ironija je što smo, pokušavajući otkriti skrivene namjere drugih, počeli zaboravljati vlastite obaveze. Lakše je sat vremena raspravljati zašto je neko nešto uradio nego deset minuta raditi ono zbog čega smo došli na posao. Teorije zavjere postale su najjeftiniji oblik zaposlenosti: ne proizvode ništa, ne rješavaju ništa, ali mogu trajati cijeli dan. I nije problem u tome što treba pitati, provjeravati i biti kritičan. Problem nastaje kada sumnja postane zamjena za činjenicu. Kritičko mišljenje kaže: „Dokaži. “Paranoja kaže: „Znao sam. “Tu negdje počinje naše kolektivno kliza­nje u šuplju. Više ne slušamo šta je čovjek rekao, nego šta mislimo da je stvarno htio reći. Ne gledamo po­stupak, nego mu odmah pripisujemo motiv. Sve mora imati pozadinu, svaki susret scenarij, svaka šutnja poruku. A kad sve ima pozadinu, onda ništa više nema lice. Možda je zato vrijeme da se vratimo jednoj jednostavnoj stvari: radu. Da čovjek uradi svoj posao. Da kolega pogriješi pa ispravi. Da neko ode na kafu bez tajne agende. Da nečiji osmijeh bude samo osmijeh. I da ponekad, umjesto pitanja „šta se iza ovoga krije?“, postavimo mnogo neugodnije: Šta smo danas konkretno uradili?