AUTORITARNI POPULIZAM I FAŠIZAM

„Mistične vođe oslobađaju osakaćene instinkte iz konvencionalnih kulturnih okova – poput potpuno neskladnog kršćanstva nakalemljenog na panjeve arijevskog duha“. (Carl Gustav Jung)

PIŠE Nedžad Bašić

Autoritarni populizam definitivno ulazi u fazu sopstvene unutarnje destrukcije što će dovesti do velike ekspanzije nasilja što je obilježeno pokretanjem velikog broja ratova i razorne propagande, te pokušaja medjusobnog atraktiranja i povezivanja lidera autoritarnih populističkih režima i autoritarnih populističkih pokreta. Politika autoritarnog populizma čija vladavina počiva na filozofiji i politici laži, straha, prezira i nerazuma, sklonoj manifestacijama političke moći i surovosti, učinit će današnji svijet daleko od globaliziranog postkonfliktnog društva koje se kreće prema kolektivnom miru i prosperitetu sa novom tehnološkom i znanstvenom agendom.

Izostanak trijumfa liberalne demokracije kao odgovora na veliki znanstveni i tehnološki progres i društvenu i političku mobilizaciju čovjeka, dovest će do velikih migrantskih pomjeranja stanovništva i sve veće represije i nasilja. Etnički sukobi, gradjanski ratovi, hibridno i specijalno ratovanje, agresivno ponašanje moćnih autoritarnih režima koji se ne uzdržavaju činiti i najteže zločine protiv čovječnosti bez ikakvih pravnih i političkih posljedica i moralnih ograničenja, učinit će homo sapiensa duboko uznemirenim, zbunjenim ali i spremnim više nego ikad do sada pruži otpor tom autoritarnom bezumlju i apsurdnosti.

Istorijska netrpeljivost Rusa prema Ukrajincima, Hindusa prema Pakistancima, Jevreja prema Palestincima, Turaka prema Jermenima, Sunna muslimana prema Shia muslimana, kršćana prema muslimanima, američkih protestanata prema katolicima, katolika prema pravoslavnima, hinduizma prema budizmu, te pravoslavnih prema svim drugima, praćena je fascinacijom njihovih autoritarnih lidera teozofijom, gnosticizmom i eugenikom. U svojoj neograničenoj moći vladanja autoritarni vladari sve su više skloni ezoteričnom povezivanju svoje svetovne vlasti s duhovnom (sakralnom) mističnom spoznajom boga, što stvara čvrstu simbiozu izmedju vladara i crkve, u kojoj čovjek ostaje trajno podredjen i poslušan vladaru i njegovoj moći. U toj svojoj podredjenosti i poslušnosti vladaru pod utjecajem permanentne svetovne i sakralne propagande, homo sapiens postaje sklon da povjeruje da je vladar biće „arijevske rase“ sa nadljudskim sposobnostima koje ga čine moćnim izvesti ga iz svih nevolja.

Anti-prosvijetiteljska politika, prezir prema znanosti, slobodi javnih medija i vladavini prava, sklonost laganju i mističnoj artikulaciji općeg straha, poništavanje razlika izmedju istine i laži, morala i nemorala, predstavljaju samo dio alata autoritarnih režima za političku i kulturnu transformaciju društva, čime se stvara nova paradigma društvene stvarnosti. Autoritarni vladari i režimi bi da mijenjaju svijet činom čiste volje. Zbog toga autoritarna vladavina mora stalno izazivati šokove i strahopoštovanje, mora brzo prelaziti iz jednog oblika u drugi, stvarajući tako nevidljivu destruktivnu energiju koja pokreće društvo u nepredvidljivom pravcu. Tako će razorni agresivni rat protiv druge suverene države biti ništa drugo do samo „specijalna vojna operacija“ s ciljem denacifikacije jednog naroda i njegovog vraćanja na ispravan put, dok će otvoreni genocid nad drugim narodom biti samo pravedna borba protiv terorističke organizacije i terorizma kao prijetnje cijelom čovječanstvu. Urušavanje globalnog ekonomskog i političkog poretka nerazumnom politikom biće proglašeno za „dan oslobodjenja“ čovječanstva, a sve to da bi se prikrila otvorena transplatacije fašističke ideologije u arhitekturu demokratskog društva.

Kako autoritarni populizam funkcionira na velikoj ulozi i moći vodje, autoritarni režimi nose novu dimenziju globalne krize koja je odredjena psihološkim profilom lidera, što mijenja način komunikacije izmedju autoritarnih režima i ostatka svijeta. Nije teško zamisliti kakva bi današnja politička filozofija svijeta bila bez Putina (1952), Trampa (1946), Xi Jinping-a (1949), Narendra Modi-ja (1950), Recep-a Tayyip-a Erdoğan-a (1954), Ali Khamenei (1939), Benjamin-a Netanyahu (1949). Ovi vremešni autoritarni politički lideri koji nose haos u sebi, pokazuju sve više znakova netolerancije, surevnjivosti, nesigurnosti i radikalizacije zbog sve težeg razumjevanja procesa koji se dešavaju oko njih što ih sve evidentnije vodi u gubljenje realnih veze sa stvarnošću. Opsjednuti vladanjem velikim imperijama u stilu velikih imperatora, postaju zarobljenici mesijanizma i sopstvene retorike i žive u istorijskim analogijama i metaforama.

Putin vodi borbu protiv navodnih nacista u Ukrajini na čijem čelu je Zelenski koji je Jevrejin kojeg niko ne možete smestiti u ravan naciste. Ali Jevreji u Gazi vode nacističku politiku prema Palestincima, ubijajući ih svakodnevnim bombardiranjem, uskraćivanjem vode, hrane i medicinske pomoći, koji ne mogu da pobjegnu iz velikog logora smrti koji je za njih stvorio autoritarni režim Benjamin-a Netanyahu-a, a da ga još niko nije kvalificirao kao nacistički režim. U tome Putin nalazi legalizaciju za svoju politiku ubijanja, deportacije djece, razaranja gradova, i denacifikacije Ukrajine, kao borbu protiv navodnog nacizma koja se suštinski ne može razlikovati od politike nacizma za vrijeme Drugog svjetskog rata kojeg su Rusi najviše osjetili na svojoj koži. Slično tvrdi i autoritarni režim Netanyahua koji u Palestincima vidi teroriste, kriminalce i ljude koji se ne mogu tretirati kao ljudska bića i koje je poželjno ubiti, kao što je to radio nacistički režim prema Jevrejima za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Kako su Rusi i Jevreji bili najveće žrtve nacizma u Drugom svjetskom ratu, nakon 80 godina od počinjenog holokausta autoritarni populizam kroz te najveće žrtve nacizma legalizira rehabilitaciju nacističke politike vodeći psihološku igru „zamjenjenih uloga“ u kojoj žrtve postaju dželati gdje kroz navođenje svojih prijatelja da prihvate njihove laži i propagandu, uvode pouzdan test širenja fašizma u društvene strukture na samom početku 21 stoljeća. Otuda najvećim žrtvama nacizma biva dozvoljeno da ponove zločin koji je nad njima izvršen kao samoispunjavajući čin vladavine prava i kolektivne nacionalne inicijacije. Kroz tu morbidnu kolektivnu nacionalnu inicijaciju testira se kako autoritarno društvo može preživjeti, kako će se čovječanstvo odrediti prema iskušenjima koja donosi autoritarna vladavina i koliko je homo sapiens spreman prihvate bol koji doživljava u autoritarnim sistemima.

U ovom velikom društvenom eksperimentu koji provodi autoritarni režim Rusije i Izraela čovjek kao ljudsko biće je stavljeno van zaštitnih mjera zakona, gdje gubi svako pravo na brigu i zaštitu od države, dok autoritarni režimi postaju evoluirajuća avangarda čovječanstva, što čini samoispunjavajući čin destruktivnog autortarnog populizma u 21. stoljeću.

---

Objavio: usn krajina

Društvo i politika