Dok politički lideri sve dublje guraju narode BiH u bezdan podjela i nesigurnosti, pred nama stoji jednostavno, ali sudbinsko pitanje: Hoćemo li još jednom slijepo slijediti put mržnje, ili ćemo konačno otvorenih srca i dlanova predati svojoj djeci ono što im dugujemo – istinski, trajni mir?

---

Malo je vjerovati da su naši narodi do te mjere pod uticajem čudne anestezije koju nam ubrizgavaju politički lideri koji su isključivo za nered, nemir, korupciju i bezvlašće. Ipak, ono što je vjerovatno istina jeste da su ovi koji nas vode do dna neljudskosti sami sebi dali za pravo da mogu upravljati životima cijelih kolektiviteta. A to definitivno nije politika, to je čisto, nepatvoreno zlo. Vlast se daje onima koji prvenstveno čuvaju mir. Bez mira ništa na ovom svijetu nema smisla.

Činjenica je također da su Dodik i slični malim koracima sve nas uveli u hodnike Tamnog vilajeta, gdje se ništa ne vidi i gdje nema kraja.

Je li moguće da su naši narodi u BiH pod tolikim uticajem vodećih politika da ćemo nakon 30 godina skliznuti u još jedan krvavi rasplet koji ništa neće rasplesti? Je li moguće da smo u ruke ogrezlih etnonacionalista premreženih kriminalom i krađom — dakle, najgorim moralno-etičkim osobinama — predali našu i sudbinu naše djece? Da generacije koje su na svojim leđima iznijele prošli rat tu krvavu štafetu mržnje predaju u ruke svoje djece, apsolutno ni krive ni dužne? Do kojeg stepena je dozvoljeno Miloradu Dodiku da zasiječe u život i živo tkivo Bosanaca i Hercegovaca? Kakva je to anestezija da su naši narodi budni i sasvim svjesni stanja oko sebe, a opet vide i osjete da nezadrživo idemo preko ruba najgoreg pakla?

Iako nam naša nedavna prošlost jasno pokazuje u kojem smjeru ne smijemo ići, možemo se ugledati i na druge, recimo:
Gledajući primjere iz drugih dijelova svijeta, vidimo da ni mnogo dublje rane nisu bile prepreka za postizanje trajnog mira. Primjer odnosa između Velike Britanije i Sjeverne Irske, gdje je ulazak Irske u Evropsku uniju pomogao u brisanju granica koje su do tada samo hranile sukobe, pokazuje da ekonomska i politička povezanost može donijeti dugoročno smirenje. Isto tako, Švicarska, iako nije članica EU, već stoljećima živi u miru zahvaljujući mudrosti naroda — Talijana, Nijemaca i Francuza — koji su shvatili da zajednički život u uređenom društvu donosi blagostanje za sve.

Zašto ne bismo vjerovali da i narodi Bosne i Hercegovine mogu to isto učiniti? Da možemo krenuti putem pomirenja, međusobnog poštovanja i gradnje jednog boljeg društva za sve nas.

Hajde da ne ponovimo zamku iz prošlosti — “Ko je počeo rat 1992.” — već da otvorenih srca i dlanova izađemo pred našu djecu i kažemo:
“Mi, napokon završavamo rat i počinjemo mir, pravi istinski mir.”

Vrijeme je da ispravimo greške, da stanemo ispred onih koji dolaze poslije nas i da im ostavimo nešto bolje, plemenitije, ljudskije.
Vrijeme je da Bosna i Hercegovina postane mjesto susreta, razumijevanja i budućnosti, a ne još jedna stranica u historiji svjetske boli.

Objavio: usn krajina

BiH