EKOLGOIJA : Plastična kontaminacija mora postati centralna tema u borbi protiv bacanja hrane

Novo istraživanje upozorava da preusmjeravanje otpada od hrane s deponija može drastično smanjiti emisije, ali istovremeno povećati zagađenje poljoprivrednog zemljišta mikroplastikom.

Plastična kontaminacija trebala bi biti jedno od centralnih pitanja u nastojanjima da se riješi problem otpada od hrane, upozoravaju istraživači. Aktivisti ga pritom nazivaju jednim od najzanemarenijih problema klimatske krize.

Riječ je o svojevrsnom paradoksu, jer je upravljanje otpadom od hrane, kako kaže kuhar, autor i aktivista Max La Manna, „jedan od rijetkih klimatskih problema u kojima svi dobijaju“.

Prema podacima Ujedinjenih naroda, svake godine se u svijetu baci približno trećina ukupno proizvedene hrane. U Sjedinjenim Američkim Državama oko 40 posto otpada od hrane završava na deponijama, gdje godišnje proizvede oko 30 miliona metričkih tona emisija izraženih u ekvivalentu CO₂.

Za poređenje, ukupne godišnje emisije CO₂ Kube u 2024. godini iznosile su 24,4 miliona tona.

Novo istraživanje, objavljeno u časopisu Nature Food, koristilo je modeliranje zasnovano na analizi životnog ciklusa kako bi se uporedili različiti načini upravljanja otpadom od hrane – s obzirom na njihov utjecaj na klimu, zagađenje hranjivim tvarima i plastičnu kontaminaciju.

Autori istraživanja sa Univerziteta Vermont uporedili su godišnji klimatski utjecaj otpada od hrane koji završava na deponijama s alternativnim načinima recikliranja i prerade tog otpada.

Rezultati pokazuju da bi preusmjeravanje otpada od hrane s deponija moglo smanjiti njegov klimatski utjecaj za između 89 i 99 posto.

Hrana u EU se baca još više

Prema najnovijim podacima Eurostata, u Evropskoj uniji je tokom 2023. godine nastalo oko 58,2 miliona tona otpada od hrane, odnosno približno 130 kilograma po stanovniku. Više od polovine ukupnog otpada, oko 53 posto, nastalo je u domaćinstvima, što odgovara količini od oko 69 kilograma po stanovniku. Ostatak je nastao duž lanca proizvodnje i distribucije: 19 posto u proizvodnji hrane i pića, 11 posto u restoranima i drugim uslugama pripreme hrane, 10 posto u primarnoj proizvodnji te 8 posto u trgovini i distribuciji. Evropska komisija navodi da otpad od hrane u EU predstavlja i značajan ekonomski i ekološki problem, s procijenjenom vrijednošću od oko 132 milijarde eura godišnje, dok se procjenjuje da oko 10 posto hrane dostupne potrošačima na kraju bude bačeno.

Istovremeno, scenariji u kojima otpad ne završava na deponijama mogli bi smanjiti i zagađenje vodenih površina hranjivim tvarima. Riječ je o procesu poznatom kao eutrofikacija, koji nastaje kada prekomjerna količina hranjivih tvari u vodi dovede do pretjeranog razmnožavanja algi.

Problem koji se krije u kompostu

Međutim, istraživači upozoravaju da priča tu ne završava.

Mikroplastika može opstati u kompostu, što bi, prema rezultatima istraživanja, moglo dovesti do toga da čak 20.000 tona mikroplastike godišnje kontaminira poljoprivredno zemljište u SAD-u.

Do sada nijedno istraživanje nije analiziralo „otisak plastičnog zagađenja“ različitih strategija upravljanja otpadom od hrane na nacionalnom nivou.

Kate Porterfield, glavna autorica studije, objasnila je da je korištena metoda slična izračunavanju „karbonskog otiska proizvoda ili procesa“.

„U suštini, posmatrali smo proces upravljanja otpadom od hrane i sabirali emisije ugljika koje nastaju tokom svih faza njegovog životnog ciklusa.“

Porterfield je upozorila i na dodatni problem: veliki dio hrane koja se baca još uvijek se nalazi u ambalaži, jer se, kako je rekla, „pokvari prije nego što uopće stigne do potrošača“.

Jedan od načina prerade takvog otpada jeste korištenje mehaničkog uređaja za odvajanje hrane od ambalaže, poznatog kao „depacker“. Ambalaža nakon toga završava na deponiji, dok se prehrambeni otpad može koristiti za korisne namjene, poput kompostiranja ili anaerobne digestije.

Ipak, istraživači su ustanovili da čak i kada bi tehnologije za odvajanje plastike bile efikasne 99 posto, preusmjeravanje otpada od hrane s deponija i dalje bi moglo povećati količinu mikroplastike u tlu za cijeli red veličine.

„Kad god preusmjeravamo otpad od hrane, postoji rizik od zagađenja mikroplastikom.“

Razlog je jednostavan: „ljudi nisu savršeni, mašine nisu savršene, a danas je sva naša hrana zapakovana u plastiku“, navodi Porterfield.

Vermont kao laboratorij za novu politiku

Američka savezna država Vermont ima „jedan od najambicioznijih“ sistema obaveznog preusmjeravanja organskog otpada u SAD-u, kaže koautor istraživanja Eric Roy.

Tamošnji Zakon o univerzalnom recikliranju (Universal Recycling Law) u potpunosti se primjenjuje od 2020. godine i zahtijeva da se otpad od hrane preusmjerava s deponija.

Pravila se odnose na sva domaćinstva, što znači da ostaci hrane ne bi trebali završavati u kantama za komunalni otpad koji ide na deponije.

Autori istraživanja smatraju da njihovi rezultati mogu poslužiti kao procjena posljedica eventualnog proširenja ovakvih propisa na cijelu zemlju. Istovremeno naglašavaju potrebu da se problem plastike uzme u obzir već prilikom kreiranja ovakvih politika.

Drugim riječima, rješenje klimatskog problema ne bi smjelo stvarati novi ekološki problem.

Plastika ipak ima svoju funkciju

Phil Holtam, suosnivač i direktor društvenog poduzeća Sussex Surplus, koje se bavi otpadom od hrane, upozorava da postoji određena zabluda prema kojoj je plastična ambalaža jednostavno nepotrebna.

Prema njegovim riječima, plastika u nekim slučajevima predstavlja „nužan kompromis“, jer može produžiti rok trajanja svježih proizvoda, posebno na malim poljoprivrednim gazdinstvima.

„Tu leži napetost, jer kao zaštitnici okoliša želimo smanjiti bacanje hrane, ali istovremeno želimo spriječiti nepotrebnu upotrebu plastike.“

La Manna, koji je radio s poljoprivrednicima u Velikoj Britaniji, ali i iz prve ruke vidio problem bacanja hrane radeći u restoranu s Michelinovom zvjezdicom u New Yorku, smatra da očekivanja potrošača dodatno oblikuju problem.

Potrošači, prema njegovim riječima, očekuju da voće i povrće izgleda savršeno, što utječe na to koji će proizvodi uopće dospjeti na police trgovina.

„Nešto može biti deformirano, nepravilnog oblika, blago kozmetički nesavršeno… To je izazov za supermarkete jer vjeruju da potrošači žele savršen krastavac.“

A upravo ta opsjednutost savršenstvom, smatra La Manna, postaje dio problema.

„Dopuštamo da ‘savršeno’ postane neprijatelj dobrog.“

Između sigurnosti hrane i manje ambalaže

Eric Roy upozorava da postoje i institucionalne prepreke. U školama i drugim ustanovama, kaže, mogu postojati dobro namjerna pravila koja zapravo otežavaju prelazak s hrane koja je veoma intenzivno pakovana.

Razlog je razumljiv: sigurnost hrane uvijek će biti „briga broj jedan“.

Zbog toga se problem ne može riješiti jednostavnim zahtjevom da se plastika izbaci iz sistema. Potrebno je istovremeno pronaći način da se smanji količina nepotrebne ambalaže, produži rok trajanja hrane i osigura da se otpad pravilno razdvaja.

Porterfield smatra da bi sistemi upravljanja otpadom od hrane, na kraju, trebali biti što jednostavniji.

Cilj je, kaže, napraviti sistem u kojem je ljudima gotovo automatski jasno kako da pravilno razdvoje otpad.

Roy pritom upozorava na još jedan problem – fenomen koji se naziva „wish recycling“, odnosno praksa u kojoj ljudi ubacuju nereciklabilne predmete u kontejnere za reciklažu nadajući se da će ih sistem ipak moći preraditi.

Njegov savjet je povratak svojevrsnom „staromodnom ambientalizmu“: smanjiti ukupnu količinu otpada, kupovati proizvode u većim pakovanjima kada je to moguće i uložiti svaki napor da se otpad pravilno razdvoji.

CO2 mikroplastika nanoplastika problem viška hrane