KOMENTAR: Društvo jeftinog trača

PIŠE: Fahrudin Vojić

Živimo u vremenu u ko­jem informacija ni­kada nije bilo više, a razumijevanja stvarnosti i odnosa u društvu je sve manje. Jedna fotografija, ne­­koliko riječi ili nečiji kratki snimak često su dovoljni da se pokre­ne lavina komentara. Konte­kst više nije ni važan, važno je zau­zeti stranu. Internet i dru­štvene mreže omogu­ćili su svakome da piše i go­vori. To je cijena slo­bode i demo­kra­tije koju živimo. Pro­blem nastaje kada se sloboda govora pretvori u uvjerenje da svako ima pravo na tuđu čast, dostojanstvo i život. Zato danas ne čitamo samo tračeve već neistine, laži, klevete i potvore. Iz dana u dan svjedočimo omalovažavanju, vrijeđanju i ponižavanju ljudi. A ispod svega toga često izbija nešto mnogo ružnije – crna, duboka mržnja koja je samo čekala digitalni ekran da kroz njega procuri. Takve pojave su davno prepoznali i opisali Nadrealisti. Sje­timo se one čuvene scene i komentara „Joj, Hamo, vidi mu glave!“. Čovjek ne sluša šta profesor govori, nego se hvata za potpuno nevažan detalj a sve kako bi ga omalovažio i obezvrijedio u očima drugih. Danas smo taj telefonski poziv pretvorili u svakodnevicu. Samo što više ne zovemo televizijski program. Ima­mo vlastiti profil, publiku i prostor za komentarisanje svega i svakoga. I tako nastaje takmičenje u traču, potvori, kleveti, pljuvanju, blaćenju i poni­ža­vanju drugih. Ne pobjeđuje nužno onaj ko ima najbolji argument, nego onaj ko izazove najveću reakciju. Ljutnja, podsmijeh, skandal i uvreda danas putuju brže nego prije, da stvar bude gora, algoritmi to vole. Što više reagujemo na određenu vrstu sa­držaja, više nam ga društvene mreže serviraju. I tako polako počinjemo živjeti u vlastitom informacijskom mraku, uvjereni da ono što svakodnevno gledamo predstavlja stvarnost. Postavlja se pitanje da li nama uopće više trebaju profesionalni mediji? Treba li nam novinar koji će provjeriti informaciju, nazvati drugu stranu, potražiti dokument, postaviti pitanje i ponuditi kontekst? Ili ćemo (p)ostati društvo u kojem je dovoljan dokaz „priča se“, „neko je rekao“ i „vidio sam na Facebooku“? Jer granica između javnog info­rmisanja i kafanskog trača postaje sve tanja. Kada svako može biti izvor, urednik i komentator, onda zaboravimo da profesionalno novinarstvo ipak po­dra­zumijeva odgovornost. Ne treba idealizirati me­dije. I novinari griješe, neki su i subjektivni u po­gledu svog rada, ali postoji ogromna razlika između novinara koji za svoju informaciju mora stati iza onoga što je objavio i društvenih mreža sa kojih se može napi­sati bilo šta bez ikave odgovornosti. I nije danas najveći problem to što se laž može predstaviti kao istina, opasnije od toga je to što ljudi postaju pre­za­sićeni informacijama, svađama i manipulacijama da im istina više nije ni važna, a čovjeka koga istina ne zanima lako je uvjeriti u bilo šta. Zato pitanje više nije samo šta gleda­mo na društvenim mrežama, već kakvo društvo želimo biti – društvo koje provjerava informacije ili društvo koje o svemu ima mišljenje, a o malo čemu posjeduje činje­nice, da stvar bude gora, malo o čemu se u suštini i pita. Tako gubimo dragocjeno vrijeme i energiju na besko­načne rasprave, komentare, svađe i tračeve od kojih nemamo koristi, osim što to nekim koji žive od toga odgovara. I na kraju čovjek se zapita jesmo li kolektivno postali kao ovce koje iz dana u dan i ponovo vode na ritual klanja, ili smo toliko prazni da nas ništa drugo i ne zanima osim jeftinih tračeva?