KOMENTAR: Suum cuique tribuere

PIŠE: Fahrudin Vojić

Stari Rimljani su, izgleda, prije dvije hiljade godina bolje razumijeli pravdu nego što je mi danas ra­zumi­jemo uz sve naše reforme, strategije, akcione pla­nove, evropske puteve i konferencije po hotelima sa četiri zvzjedice i hladnim kafama u pauzi. Jer, suština pravde nikada nije bila da svi dobiju isto. To je možda zgodno za parole, predizborne govore i jeftinu demagogiju, ali nije pravedno. Pravedno je da čovjek koji radi pošteno bude pošteno plaćen. Da onaj koji nosi posao na svojim leđima ne bude izjedna­čen sa onim koji na posao dolazi kao turista – malo sjedi, malo pro­šeta, malo nestane, malo odigra partiju igrica na telefonu, pa pred kraj radnog vremena uzda­hne kako mu je dan bio težak. Kod nas se, među­tim, često više cijeni po­dobnost od sposobnosti. Nije važno koliko znaš, nego „čiji si čovjek“. Nije važno koliko radiš, nego kome klimaš glavom. Tako marljiv čovjek i ne­ra­dnik na kraju mjeseca stanu u isti red po platu, kao da su jednako znojili košulju. A nisu. Jedan je radio dok je drugi tražio najbolji ugao za ispijanje treće kafe. I onda se čudimo zašto nam odlaze do­ktori, inžinjeri, zana­tlije, profesori, pošten svijet. Odlaze jer čovjek može podnijeti težak posao, ali teško podnosi nepravdu. Lakše je nositi vreću cementa nego gledati kako se trud ismijava, a nerad nagrađuje. Nije problem samo u malim platama. Problem je kada pošten čovjek vidi da njegov rad vrijedi isto kao i nečija simulacija rada. Ista bolest preselila se i u politiku, institucije, javni život. Svoje branimo čak i kada griješe, kradu, zloupo­tre­bljavaju položaj ili gaze preko zakona. Tuđe meljemo i za najmanju sitnicu. Naše diplome su „elitne“, tuđe su „sumnjive“. Naši kadrovi su „stručni“, tuđi su „projektovani“. Naši propusti su „greške“, a tuđe gre­ške su „afere stoljeća“. I tako već decenijama živi­mo u društvu dvostrukih aršina, uvjereni da će kuća opstati iako joj svaki dan vadimo po jednu ciglu iz temelja. Naši stari bi rekli – nema tu ni selameta ni hajra. I bili bi u pravu. Jer drža­va ne propada samo zbog siromaštva. Država pro­pada kada ljudi izgube vjeru da se rad, znanje i poštenje isplate. Kada vrije­dni zašute, a podo­bni postanu mjera uspjeha. Kada se čovjek više mora dokazivati da je pošten nego sposoban. Dok god budemo izje­dnačavali radnika i neradnika, znanje i poslu­šnost, odgovornost i ja­va­šluk, teško ćemo doče­kati zoru u ovoj našoj lijepoj Bosni. A zora ne dolazi od velikih riječi i patriotskih fraza. Dolazi tek onda kada svakome damo ono što mu pripada – i nagradu i odgovornost. Bez toga nema ni pravde, ni reda, ni države koja može ići naprijed. Nisu džaba Rimljani ka­zali „Suum cuique tri­buere“ – svakome dati ono što mu pripada.