OD VULETIĆA DO FRA KNEŽEVIĆA: Kako su historijski falsifikati pokušali izbrisati bosanski jezik

Pitanje autentičnosti bosanskog jezika u javnom prostoru često se, potpuno pogrešno i zlonamjerno, reducira na političke debate s kraja 20. vijeka. Međutim, historijski izvori, arhivska građa i lingvistička baština 19. vijeka neoborivo dokazuju da je bosanski jezik imao svoj jasni kontinuitet, institucionalnu kodifikaciju i branitelje u liku bosanskih franjevaca, mnogo prije nego što su okolni nacionalni projekti pokušali prisvojiti njegov supstrat.

Priča o prvoj zvaničnoj gramatici iz 1890. godine i borbi fra Antuna Kneževića predstavlja ključno svjedočanstvo o tome kako se autentični jezički i nacionalni identitet Bosne našao na udaru imperijalnih i susjednih aspiracija.

Hronologija kodifikacije: Narodni govor kao osnova tuđih standarda

Da bi se razumjela autentičnost bosanskog jezika, potrebno je hronološki posmatrati prvu polovinu 19. vijeka. Kada su Ljudevit Gaj u Hrvatskoj i Vuk Karadžić u Srbiji pokretali svoje jezičke reforme, obojica su ključni oslonac i supstrat pronašli upravo u bosanskom govoru.

Ijekavska štokavština, kojom se vijekovima govorilo i pisalo u Bosni, uzeta je kao temelj modernih standarda susjednih naroda, jer bilo kakve jezičke koherente baze naprosto nisu imali, da bi potom, kroz političke procese, Bosni njeno vlastito jezičko naslijeđe bilo negirano.

Dokumenti pokazuju da su bosanski pisci i narodni prosvjetitelji jasno znali šta je njihov jezik. Od prvog rječnika Muhameda Hevaije Uskufija iz 1631. godine, preko narodnog stvaralaštva, pa sve do sredine 19. vijeka, naziv „bosanski jezik“ bio je općeprihvaćena realnost.

Franjevački krik za domovinom: Fra Antun Knežević i bosanska nacija

Niko tako strastveno i argumentovano nije branio autentičnost bosanskog jezika i ideju jedinstvene bosanske nacije u 19. vijeku kao bosanski franjevci. Među njima se posebno ističe fra Antun Knežević (1835–1889), fratar iz Varcar Vakufa, današnjeg Mrkonjić Grada.

Fra Knežević je prepoznao opasnost od agresivne propagande iz Beograda i Zagreba, koja je nastojala podijeliti bosansko biće po vjerskim linijama. On je otvoreno pisao protiv onih koji su bosanski jezik prevodili kao hrvatski ili srpski, opominjući javnost da su susjedni lingvisti zapravo prepisali bosanski govor.

U časopisu Bosanski prijatelj i svojim pismima austrougarskoj upravi, Knežević je ostavio historijski testament:

„Neki naučnjaci prigovaraju i vele da nema bosanskog jezika… Mi im odgovaramo: Ako nema bosanskog jezika, onda nema ni francuskog, ni engleskog, ni talijanskog. Naš jezik je bosanski, i njime su govorili naši pradjedovi, njime govorimo i mi danas… Žalosno je da nam susjedi otimaju jezik i historiju, nazivajući naš narod imenima koja ovdje nikada nisu bila domaća. Naša domovina je Bosna, naša nacija je bosanska (za sve tri vjere), a naš jezik je bosanski!“

Kneževićev bliski saradnik i prethodnik, fra Ivan Franjo Jukić, pod pseudonimom Slavoljub Bošnjak, decenijama ranije je postavio iste temelje, naglašavajući da u Bosni živi jedan narod, Bošnjaci, koji govore jednim, bosanskim jezikom.

1890. godina: Prva gramatika i političko skrivanje autora

Kada je austrougarska uprava na čelu s Benjaminom Kallayem shvatila da mora standardizovati jezik u Bosni i Hercegovini kako bi zaustavila uticaje iz Srbije i Hrvatske, donosi se odluka o izdavanju zvaničnog udžbenika.

Godine 1890. izlazi Gramatika bosanskoga jezika za srednje škole.

Međutim, ovdje nailazimo na prvu veliku političku manipulaciju. Knjiga je štampana kao anonimno djelo Zemaljske vlade. Tek će kasnija arhivska istraživanja i pronalazak originalnog rukopisa u Arhivu BiH potvrditi da je stvarni i jedini autor ove gramatike bio Frane Vuletić, profesor Velike gimnazije u Sarajevu.

Austrougarska vlast je sakrila Vuletićevo ime kako bi udžbenik imao autoritet isključivo državnog dekreta, ali i da bi lakše manipulisala njegovim sadržajem u zavisnosti od trenutnih političkih trgovina sa srpskim i hrvatskim elitama u BiH.

Sabotaža u rukopisu: Kako je Nemanić krojio Vuletićevo djelo

Najveći naučni dokaz o pokušaju krađe i fabriciranja Vuletićeve gramatike otkriven je u analizi njegovog originalnog rukopisa. Profesor Muhamed Šator je u svojim istraživanjima tvrdio da Vuletićev tekst nije štampan u izvornom obliku.

Tadašnji vladin povjerenik i lingvista, Davorin Nemanić, izvršio je intervencije na Vuletićevom rukopisu. Nemanić je, prema ovoj interpretaciji, prepravljao Vuletićeve rečenice, dok su pojedini autentični bosanski oblici i izrazi zamjenjivani izrazima karakterističnim za zagrebačku filološku školu.

Takve intervencije tumače se kao pokušaj da se bosanska jezička norma što više približi hrvatskoj i time oslabi njena posebnost.

Autentične karakteristike Vuletićeve gramatike

Ipak, uprkos intervencijama, Vuletićeva gramatika iz 1890. godine sačuvala je niz jezičkih elemenata koji su je razlikovali od tadašnjih pravopisnih rješenja u Srbiji i Hrvatskoj.

1. Dosljedno čuvanje glasa „h“ u narodnom govoru

Za razliku od pojedinih jezičkih rješenja karakterističnih za srpsku i hrvatsku normu tog vremena, Vuletić je glas h tretirao kao živu karakteristiku bosanskog govora.

Riječi poput lahko, mehko, hrđati, duhan i mahrama predstavljale su dio jezičke građe koja je odražavala govor bosanskih mahala i čaršija.

2. Morfološki kontinuitet

Vuletić je u svom pravopisu nastojao zadržati stare bosanske morfološke oblike, među kojima se navodi i genitiv množine s nastavkom -ah, poput oblika kućah i selah.

Iako je ovaj oblik kasnije potiskivan, predstavljao je vezu sa starijim bosanskim pismom i književnošću bosanskih franjevaca i muslimanskih pisaca.

3. Dvopismenost i ijekavica

Gramatika je bila povezana s tradicijom upotrebe oba pisma – latinice i ćirilice – dok je ijekavski izgovor predstavljao važnu karakteristiku jezičkog prostora Bosne i Hercegovine.

Time se dodatno ukazuje na složenost bosanske jezičke tradicije, koja se historijski razvijala u prostoru susreta različitih kulturnih i pismenih tradicija.

Politički dekret iz 1907. i gašenje imena

Autentičnost i uspjeh Vuletićeve gramatike, koja je bila u upotrebi više godina, prekinuti su političkim promjenama.

Godine 1907., usred političkih previranja, austrougarske vlasti donose odluku kojom se naziv „bosanski jezik“ ukida i zamjenjuje terminom „srpsko-hrvatski“.

Već od 1908. godine Vuletićeva gramatika štampa se pod novim nazivom, čime je okončan proces institucionalnog potiskivanja imena bosanskog jezika u korist tadašnjeg političkog kompromisa.

Zaključak

Historijska hronologija pokazuje da rasprava o bosanskom jeziku nije proizvod političkih procesa s kraja 20. vijeka. Bosanski jezik ima dugu pisanu i kulturnu tradiciju, a njegovo ime i upotreba dokumentovani su u različitim historijskim izvorima.

Borba fra Antuna Kneževića, djelovanje fra Ivana Franje Jukića i priča o gramatici Frane Vuletića svjedoče o nastojanjima da se bosanski jezički identitet očuva u vremenu snažnih političkih i kulturnih pritisaka.

Upravo zato historiju bosanskog jezika treba posmatrati kroz arhivsku građu, originalne rukopise, filološka istraživanja i druge relevantne izvore, a ne samo kroz političke interpretacije koje su se mijenjale kroz različita historijska razdoblja.

Pripremio: O. Delić