PETO GODIŠNJE DOBA: Crna rupa na naš način

PIŠE: Niha Džanić Ninski

Prođe i Svjetsko. Nekad se čekalo četiri godine kao ozeblo sunce, a danas jedva dočekaš kraj da odmoriš živce. Nakon što su Trumpa jedva izgurali s pozornice, nakon VAR-ova koji vide sve osim onoga što treba vidjeti, sudijskih grešaka koje su uredno proglašavane “ljudskim faktorom”, beskrajnih pauza za hidrataciju, reklama, vatrometa i svega što su Amerikanci uspjeli ugurati u devedeset minuta nečega, čovjek se zapita je li gledao nogomet ili generalnu probu za Super Bowl. Nekad si na Svjetskom prvenstvu čekao majstoriju. Danas čekaš odluku iz VAR sobe, pa objašnjenje odluke, pa provjeru objašnjenja odluke, pa još jednu pauzu da se neko napije vode. Još samo fali da uvedu glasanje publike putem aplikacije i žiri sastavljen od influensera. Ali dobro, svako čudo tri dana traje. Kod nas četvrti dan već počinje ono pravo, predizborna kampanja. Ponovo će asfalt nicati brže od gljiva poslije kiše. Političari će obilaziti sela u koja nisu kročili od prošlih izbora, grliti djecu čija imena neće zapamtiti ni pet minuta, piti domaću kafu, jesti pitu, maziti telad i uvjeravati narod da je baš naredne četiri godine vrijeme velikog preporoda. Opet će nas ubjeđivati da se otvaraju fabrike, iako se jedino sigurno otvaraju predizborni šatori. Obećavat će autoputeve tamo gdje ni kozja staza nije završena, nova radna mjesta koja postoje samo u PowerPoint prezentacijama i plate od kojih bi i Švicarska pozavidjela… kad bi vjerovala u bajke. A svijet ide dalje. Čitam kako su naučnici uspjeli napraviti mali svemir u laboratoriju. Eksperiment, kažu, otvara nova vrata razumijevanju nastanka kosmosa. Ih… pa naši su odavno napravili nešto mnogo impresivnije. Napravili su crnu rupu. Ne onu svemirsku, nego budžetsku. Ubaciš milijarde maraka, one nestanu. Ubaciš poreze, akcize, kredite, donacije, i oni nestanu. Nema traga, nema glasa, samo povremeno iskoči neka nova vila, džip ili apartman na moru. NASA neka slobodno dođe na praksu. Kod nas zakoni važe kao preporuka, odgovornost je urbana legenda, a obećanja imaju rok trajanja kraći od svježeg mlijeka. Čim prođu izbori, narod ponovo postane statistička greška koje će se sjetiti tek pred naredno glasanje. I zato će i ove jeseni biti isto. Oni će obećavati, mi ćemo slušati. Oni će rezati vrpce, mi ćemo rezati troškove. Oni će pričati o budućnosti, a narod će računati može li od sadašnjosti preživjeti do prvog. Jer kod nas izbori nisu dan demokratije. To je najuspješniji reality program koji traje mjesec dana, reprizira se svake dvije godine, a pobjednik je unaprijed uvjeren da je narod opet glasao baš za njega. I tako se zatvara još jedan krug. Svjetsko prvenstvo završilo je peharom, a nama tek počinje domaće prvenstvo u obećanjima. Samo što se ovdje pobjednik ne određuje nakon devedeset minuta, nego tek kad prođu četiri godine i narod shvati da je ponovo igrao bez sudije.