PETO GODIŠNJE DOBA: Druže Tito, daj mi veću lopatu

Trump je oteo Madura, pravo je umrlo, a snijeg i dalje pada, mjestimično čak i stoji. Dakle, došli smo i do toga: predsjednik jedne države “odveden”, prebačen, uklonjen. Bez rata, bez rezolucije, bez da je neko kihnuo. Trump je uzeo Madura kao da je zaboravljeni kofer na aerodromu. Ne pita se, ne objašnjava se, ne pravda se. Samo se uzme. Imperijalni drive-thru. To više nije politika, to je otmica u smokingu. Ako imaš naftu, nisi lider, ti si resurs. Ako imaš resurs , nisi suveren, ti si plijen. Venezuela je pumpa, Maduro je prepreka, a međunarodno pravo… pa ono je već neko vrijeme pokojnik. Samo još nije stigla umrlica. Svi šute. Jer kad veliki kidnapuju, to se zove “akcija”. Kad mali dišu, to se zove “problem”. Pravila važe samo dok ne smetaju. Poslije se sklone. Kao tepih pod koji se gura prljavština. Grenland se i dalje loše osjeća jer ga Trump gleda kao nekretninu. Venezuela se loše osjeća jer je Trump gleda kao benzinsku. Razlika je samo u ambalaži. Suština je ista: uzmi, dok možeš. Kad se nafta riješi na kaubojski način, voda će vjerojatno biti novi resurs na koje apsolutno pravo imaju kauboj Džimi i Ani Četiri Pištolja. A mi? Prvo su se ničim izazvani, oglasili neki naši postavljeni mislioci, u pokušaju da Trumpovsku demokraciju objasne kao potez koji će dovesti blagostanje u svijetu i široj okolini, zaboravljajući onu narodnu da se usranom do potoka ne da. Onda smo zapeli u snijegu i blejali u nebo. Kako ko. Dok se svijet bavi otmicama predsjednika i sahranom prava, mi se bavimo pitanjem ko je “nadležan” da očisti trotoar. Opština? Zgrada? Komšija? Sudbina? Bog? Nema aplikacije za čišćenje snijega, u tome je problem, lopata baš se ne uklapa u ovaj moderni instagramsko influenserski stajling života. Trump otima. Svijet šuti. Pravo je mrtvo. A mi čekamo da nam neko očisti ispred vrata. I nekako, to savršeno opisuje planetu.

N. Džanić