PETO GODIŠNJE DOBA: Posljednja igra leptira

PIŠE: Niha Džanić

Valja se ostatak ljeta u svojoj vrelini, prašini i zvuku preostalih živućih zrikavaca, ponegdje i svjetlaca, koje je ljudska vrsta gotovo dovela do istrebljenja. No, drugi put ćemo o oholosti prema životinjama, nadasve prema svjetlacima koji su zamalo istrijebljeni samo da bi homo sapiens svoj jadni život živio kako već živi. Jer, ako smo mogli istrijebiti dio vlastite vrste, zar ćemo žaliti leptiriće? Nego, valja se, rekoh, ljeto. Samo što se nije konačno umorilo i palicu predalo jedva dočekujućoj jeseni, kada temperature popuste pa beremo i uživamo u plodovima svoga ili tuđeg rada. Tako je to zamišljeno u prirodi: makne se jedno, namakne drugo godišnje doba. Sve ima svoj red, svoj početak i kraj. U ljudskoj vrsti, međutim, veze s vezom nemaju ni prirodni zakoni ni pravila. Čovjekolika bića jedina su na planeti sposobna razoriti i planet, ako nije po njihovoj i samo njihovoj volji. Vidi brajo, tako su i državne institucije skoro pa postale ćaćevina. K'o kad im je ćaća, primjerice, ostavio da upravljaju naravski, ne samo zgradom nego i resursima, priro­dom, nebom, leptirima, ljudima, a najviše i ponajviše parama. Ne daj Bože da im se ta slast ili vlast, kako hoćete, omakne. A taman su neki bili na pet-šest metara do završetka autoputa za nikuda, brze ceste, aerodroma, bolnica modernih, domova zdravlja. Skoro pa su završili sve probleme koje su sami stvorili, kad ono, zakuca im smjena. Pardon, novo godišnje doba na vrata. Ili za vratove. Jer, eto, stigla nova vlast. Sada će nova vlast nastaviti jahati istim drumovima, prašnjavim dakako, jer preorat će one za nikuda autoputeve od svojih mrskih prethodnika, graditi nove, novije i najnovije. I tako… u ko zna više koji krug pakla. Sve je ovdje očito, jasno i kristalno bistro. I fakat su pravo imali pisci oni davni kada rekoše sve o našem čovjeku, kakav biva kada se malo, malčice domogne vlasti. I još se neko čudi što zatrše svjetlace, leptire i nekad drage letače njihovih krila, kada zatiru braću u ljudsku vrstu, lozu, uvođenjem novih linija za otići odavde. A autobusi najbolje piče po drumovima koji nabrže vode odavde. Tako je to kad se mraka dokopa kravata, suknjica iznad koljena i umisli da su veći i od veličine. No, dođe neka većina, novoformirana pa ra­sturi njih, ustoliči sebe i tako u još jedan nigdjekraja bosanski krug po vilajetu. A sve smo mogli mi da je duži bilo dan, da je duša bila punija, da oholost i pohlepa ne ubi sve ljudsko u ljudima. Zato volim leptire. Dok ih još ima. Dok ne zaigraju i oni svoju posljednju igru, zahvaljujući neljudima.