U zagrebačkoj bolnici Sveti Duh nakon duge i teške bolesti u 71. godini života preminuo je cijenjeni sociolog religije i leksikograf akademik Ivan Markešić, objavio je sinoć Drago Pilsel, urednik portala Autograf na kojemu je Markešić objavljivao kolumne i feljtone.
Dr. Markešić je bio jedan od najcjenjenijih sociologa religije na našim prostorima. Rođen je 1954. u Proslapu kod Prozora, gdje je završio osnovnu školu. Srednju školu – Franjevačku klasičnu gimnaziju završio je u Visokome (1972), a studij sociologije na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu (1978) te studij njemačkoga jezika na Filozofskome fakultetu u Sarajevu (1984).
Na Filozofskome fakultetu u Zagrebu završio je poslijediplomski studij iz područja sociologije religije i magistrirao temom “Politička teologija Dorothee Soelle – sociološke pretpostavke i sociološke implikacije” (1988) te na istome fakultetu doktorirao temom “Religija u teoriji sustava Niklasa Luhmanna” (1997).
Nakon završenoga studija (1978) radio kao prevoditelj za njemački jezik u UNIS-ovoj Tvornici pogonsko-kočnih dijelova u Prozoru (1978-1987), potom u Institutu za društvena istraživanja u Sarajevu (1987-1991), zatim glavni tajnik Hrvatske demokratske zajednice BiH (HDZBiH) u prvim danima tog političkog projekta (1991-1992).
Krajem 1992. prelazi u Zagreb gdje, uz ostalo, radi u Leksikografskome zavodu Miroslav Krleža (1993-2005), a potom do penzije u Institut društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu. Objavio je šest knjiga, više od 40 znanstvenih radova. S njemačkoga na hrvatski jezik preveo je šest knjiga i jednu s hrvatskoga na njemački jezik.
Dugi niz godina radio je i kao suradnik te predavač na Fakultetu hrvatskih studija u Zagrebu i Fakultetu društvenih znanosti Sveučilišta “Hercegovina” u Bijakovićima kraj Međugorja. U martu 2019. godine promoviran je u redovitog člana Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, u području društvenih znanosti, polju sociologije.
Bit će zapamćen po britkim i autentičnim osvrtima na teme iz područja sociologije religije i odnosa crkve i države, ali i kao oštar kritičar svih nacionalizama.
U septembru 2020. godine dao je intervju za portal Radiosarajevo.ba iz kojeg ćemo izdvojiti neke njegove značajne poruke:
“Ja sam rođen u Bosni i Hercegovini, smatram ovo svojom domovinom, gdje mi je postojbina… Ono što me bitno određuje je tu! Ne dozvoljavam nasrtaje na sebe. Smatram da je nasrtanje na Bosnu i Hercegovinu, svejedno tko ga čini, kao izravan akt nasilja na mene osobno”;
“Jednostavno sam smatrao da predsjednik jedne zemlje (Zoran Milanović, op.a.), članice Europske unije, dakle jedne lijepe zemlje, Republike Hrvatske, treba imati jako korektne odnose prema susjednoj zemlji, prema suverenoj, neovisnoj, članici Ujedinjenih naroda (UN), dakle, Bosni i Hercegovini. Smatrao sam da komunikacija sa tom državom ne treba ići bespotrebnim prečacima, te tražiti neku komunikaciju koja će izlaziti izvan uobičajenih oblika komuniciranja, a to je komunikacija između predsjednika Republike Hrvatske i članova Predsjedništva Bosne i Hercegovin”;
“Ovaj ‘izlet’ da se pozove nekoga, ne kao člana Predsjedništva, već kao ‘predstavnika naroda’ – a tko to može biti ‘predstavnik naroda’ – smatrao sam jednim bezobrazlukom u odnosu na Bosnu i Hercegovinu, Hrvate u Bosni i Hercegovini, u odnosu na one Hrvate koji su protjerani, prognani, pobijeni, silovani… na području bh. entiteta Republike Srpske. E, sad, primati jednog čovjeka (Milorada Dodika), a da se prije toga nije ispričao, dao naznaku bilo kojeg oblika srama, ili iskazivanja odgovornosti, nije ništa drugo do poruke – ‘ja sam tako odredio i ja ću primati koga ja hoću'”;
“Ako Hrvatska i Srbija tvrde da su jamci Daytonskog sporazuma, to ne znači da se oni trebaju miješati u unutarnje stvari bilo koje države, da oni određuju kakav će biti proces ovdje u Bosni i Hercegovini. Oni trebaju omogućiti, jamčiti da Daytonski sporazum, čiji su potpisnici, treba implementirati u cijelosti u ovoj državi. Dakle, ta jedna briga za Srbe, za Hrvate, gdje se smatra da je Hrvatska matična zemlja Hrvata, ili Srbija matična zemlja Srba. To je laž, glupost!”;
“Jer matična zemlja Hrvata jeste Bosna i Hercegovina, kao i Srba, kao i Bošnjaka. Nitko nema pravo oduzimati pravo, kazati Srbima i Hrvatima da je to neka ‘tuđa zemlja’, da oni trebaju živjeti u Bosni i Hercegovini, a Boga moliti da kiša pada u Hrvatskoj i Srbiji. To nije korektno i pošteno”;
“Protjerano je negdje oko 156 tisuća Hrvata-katolika s toga područja. Ne mogu se vratiti, imovina im je ugrožena. Uzmimo samo pitanje katastra, pa mnogi sakralni spomenici su uništeni. Mnogi svećenici i časne sestre su ubijeni! E, sad on (Milorad Dodik) dolazi i kaže ‘da su problemi Hrvata riješeni’. Točno, riješeni su, nema ih (Hrvata)!
O njima se nitko ne brine. Ni na političkoj sceni Hrvata u Bosni i Hercegovini, niti sa hrvatske političke scene u Hrvatskoj. Također, ni sa crkvene. Jedini koji se tu pojavljuje jeste biskup Franjo Komarica koji, jadnik, hoda, traži i kuka, ali od toga nema ništa. Ni Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj nije u interesu da se ti ljudi, koji su protjerani, vrate natrag u Bosnu i Hercegovinu, jer bi ostala prazna u područja u Republici Hrvatskoj, na koja su oni došli. To su uglavnom područja gdje su živjeli hrvatski Srbi”;
“Takav jedan odnos prema sunrodnjacima, jer, vidite, posebnost bosanskih ili hercegovačkih Hrvata nitko ne može dovoditi u pitanje i stvarati neko panhrvatstvo”;
“Prvo, Dragan Čović je predsjednik jedne političke stranke koja sudjeluje u političkom životu Bosne i Hercegovine, a on sam sebe predstavlja predstavnikom hrvatskog naroda. Ne, on nije predstavnik hrvatskog naroda. On je predstavnik jedne stranke koja se zove Hrvatska demokratska zajednica BiH, i ništa više. To što on želi, ili mu drugi daju mogućnost da iskazuje i trži ostvarenje interesa hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, je nešto sasvim drugo”;
“Mislim da u jednom tom hodu ne treba zaboraviti ni ulogu Stranke demokratske akcije (SDA), također, bošnjačkih političkih stranaka. Svi oni svojim održavanjem na vlasti, širenjem straha Hrvata od Bošnjaka i Bošnjaka od Hrvata, pa Srba od Bošnjaka, i obrnuto, stvaraju jedan okvir gdje ti političari, koji sebe stavljaju na pijedestal predstavnika naroda, mogu vladati cijelo to vrijeme.
Bilo bi dobro kada bi se našao zajednički dogovor oko toga da se prihvati Bosna i Hercegovina kao država svih narodnosnih skupina, Bošnjaka, Hrvata, Srba i ostalih. Nažalost, te spremnosti nema”;
“Nažalost, nema. Nisu se sreli predstavnici međureligijskih zajednica, Srpske pravoslavne crkve (SPC), Islamske zajednice u BiH i Katoličke crkve, da vidimo kako oni mogu ponuditi rješenje u kojem bi mogle živjeti tri konfesije, tri religijske zajednice, te ići tim putem da ljudi prihvate tu državu kao svoju, a ne da je rastežu na tri strane. Hrvati traže pomoć u Zagrebu, Srbi u Beogradu, Bošnjaci u Ankari ili Istanbulu, a ostaje tu jedna međunarodno priznati teritoriji, Bosna i Hercegovina u političkom smislu, koju ne žele dalje izgrađivati!?”;
“Bilo bi dobro kada bi oni u svome propovijedanju, u svojoj duhovnosti mogli izići izvan okvira nacionalnog. One jesu nadnacionalne. Kršćanstvo je i u svome pravoslavlju i u katoličanstvu, po sebi, jedna svjetska religija. Kršćani mogu biti svi ljudi svijeta, kao što je slučaj s islamom. Međutim, nažalost, ovdje se uvriježilo mišljenje da kada kažeš da je netko Bošnjak, da mora biti i musliman. Ako je Hrvat, mora biti katolik”;
“Mogli ste vidjeti kod kardinala Puljića, kod reisa Kavazovića, kod episkopa SPC, gdje se oni pojavljuju kao nositelji obrane nacionalnog prava Hrvata, Bošnjaka i Srba. Jednostavno, oni su ti koji žele promovirati što je to pravo Hrvata, Bošnjaka i Srba. Umjesto da govore o katolicima, muslimanima, pravoslavnima. Stvar je u tome koliko su oni u svojoj duhovnosti spremni nadići granice nacionalnog i izdignuti se na razinu nauka kojeg propovijedaju i čiji su sljedbenici”;
“Treba se truditi, nije dobro zastupati ideje protiv zajedničkog življenja. Vidite, ako živite i u obitelji, bilo gdje, nigdje nema apsolutne slobode. Moja sloboda jeste toliko velika koliko ja uvažavam i vašu slobodu. Granice slobode nisu bezgranične. Biti slobodan znači omogućiti da i drugi može biti ono što ja jesam. Kad bi se pošlo tom logikom da svatko ima pravo na ovom području živjeti, u svome religijskom, narodnosnom, nacionalnom i kulturnom identitetu, da nikom ne smeta i da se mora prihvatiti kao izraz ljudskog bića, onda bi bio pokuša rješavanja tih mnogih problema”;
“Te politike ako se i dalje budu željele odrediti Bosnu i Hercegovinu kao zemlju u kojoj je opstanak moguć jedino egzistiranjem na strahu jednog od drugoga, na bojazni da će me drugi nadvladati, zauzeti moj prostor, onda će uvijek biti opasnosti da dođe nezgodnih situacija i nečega neželjenog što ne bismo željeli ni vidjeti, a ni doživjeti”…
Zbogom, dragi profesore…
Objavio: usn krajina
Drugi Kronike
