usnkrajina: 29-02-2024 | 10:15 | Kategorija: Aktualnosti, Drugi
Arbitražna komisija je otklonila sve dileme u pogledu priznanja BiH, a posebno one koje su se ticale teritorije, državnih granica, samoodređenja naroda, ljudskih prava i prava nacionalnih, jezičkih i vjerskih manjina, potvrdivši da je za postojanje države potrebno posjedovati svega tri elementa kako bi država bila definirana kao «kolektivitet koji čini stanovništvo i teritorij, podvrgnut poliitčkoj vlasti koja se odlikuje suverenošću».
Prvog marta prije 32 godine je održan referendum na kome je izlaznost bila gotovo 64 posto, a 99 posto građana odabralo je izlazak iz Jugoslavije. Referendum je održan na preporuku Arbitražne komisije međunarodne konferencije o Jugoslaviji, u završnoj fazi raspada bivše SFRJ. Rezultati referenduma su u Parlamentu Bosne i Hercegovine prihvaćeni 6. marta 1992. godine. Zemlje članice Evropske zajednice priznale su Bosnu i Hercegovinu 6. aprila 1992. godine. Sjedinjene Američke Države priznale Bosnu i Hercegovinu dan kasnije, 7. aprila. Na glasanje je tog 1. marta 1992. izašlo oko 64 posto biračkog tijela, od čega je 99 posto građana glasalo za nezavisnost BiH. Referendumu su pristupili Bošnjaci i Hrvati koji su glasali za nezavisnost, dok veći dio pripadnika iz naroda Srba nisu izašli na referendum želeći da BiH ostane dio krnje Jugoslavije. O ovom značajnom historijskom danu za državu BiH za Krajinu govori Nijazija Maslak, historičar.
KRAJINA: Danas, kao i prije 32 godine u državi BiH, nažalost, postoji relativno veliki broj pojedinaca i dio institucija koje osporavaju jedan od najznačajnijih državnih praznika, te se zvanično na nemalom dijelu naše države Dan nezavisnosti BiH neće službeno obilježiti?
Maslak: Naravno, pogrešno bi bilo kazati da se ovaj praznik ne obilježava na cijeloj njenoj teritoriji. U svim mjestima države BiH postoje pojedinci, veće i manje skupine iskrenih patriota, svjesnih ljudi i pojedinih institucija u općinama, kantonima i entitetima koji Dan nezavisnosti BiH obilježavaju onako kako im mogućnosti dozvoljavaju. Stoga će upravo oni koji BiH osjećaju svojom, bez obzira na njihovo ime ili vjeru, ovaj praznik osjećati kao značajan datum i vrhunac u prethodnim stoljećima učinjenih napora u borbi da dobijemo svoju državu. Želim da istaknem da nije ovo ništa čudno. Uostalom, i u Philadelphiji, gdje je proglašena nezavisnost Sjedinjenih Američkih Država, sve do pedesetih godina 19. stoljeća nije postojao konsenzus o tome kako obilježavati godišnjicu. Suprotstavljene grupe su se čak i na ulicama sukobljavale oko tumačenja revolucionarnog naslijeđa, a tek kada se ta borba utišala Amerikanci su počeli slaviti 4. juli usaglašeno. U BiH još uvijek ima onih koji ne poštuju ovaj praznik, što je ustvari nepoštivanje Dejtonskog sporazuma koji jasno kaže da svi zakoni, propisi R BiH ostaju na snazi dok se ne promijene ili ne ponište. Zakon o državnim praznicima nije poništen a oko novog nemamo usaglašene stavove vladajućih političkih elita oko 1. marta. Historijski gledano, današnja grozna politička situacija u državi ostat će jedna od tamnih epizoda bosanskohercegovačke historije, no, barem je tamna epizoda vremena kada je postojala država BiH. Mi ne govorimo o Danu nezavisnosti BiH, da bismo se samo vraćali u prošlost, već da sjećanjem na ovaj datum odamo, prvo priznanje patriotima koji su se izborili za nezavisnu državu, a drugo da pokušamo okrenuti budućnost u ovakvoj državi, koja je podijeljena.
KRAJINA: Znatno prije održavanja referenduma odvijali su se događaji koji su gurali BiH na put nezavisnosti. Šta je prethodilo referendumu?
Maslak: Debate koje su vođene u Skupštini BiH, u Predsjedništvu, ali i u javnom diskursu općenito, pokazivale su nespremnost elita za političke dogovore i opredjeljenje za ostvarivanje svih ciljeva “sada i ovdje, odmah”. Zbog toga je u nastavku vanredne zajedničke sjednice Vijeća Skupštine SR BiH, od 13. decembra 1991. godine dr. Irfan Ljubijankić predložio da Skupština razmotri i donese odgovarajuću odluku za međunarodno priznanje suvereniteta BiH. Obrazlažući taj prijedlog, doktor Irfan Ljubijankić je insistirao i na hitnoj zaštiti BiH i onemogućavanju tragedije njenih stanovnika, svih nacija i vjera. Ukazujući na potrebu razrješenja pitanja s vojskom t.j. s JNA, on je bio uvjeren da je to bilo moguće riješiti na način koji je bio u skladu s interesima građana BiH, a i same vojske i svih dostignutih razina standarda vojnih lica i njihovih familija. Zanimljivo je da BiH ni u trenutku apliciranja kod Arbitražne komisije Evropske zajednice, kao ni kasnije nikada nije izostavila konstituivnost tri ravnopravna naroda i jednakost svih njenih građana. Nastojanja rukovodstva Srba u BiH da pravo na smaoodređenje naroda iskoriste za secezionizam, radi pripajanja Srbiji, kako bi se narušio teritorijalni integritet i cjelovitost BiH, nisu imala utjecaja na mišljenje Arbitražne komisije. Nema nikakve dileme da su takva destruktivna ponašanja imala punu podršku iz Srbije, što se, u uslovima kada je Jugoslavija postojala kao jedinstvena država, potvrđivalo kao «secesija iz centra» usmjerena radi rušenja unutrašnje strukture BiH. Činjenica je da je ona u kratkom vremenu dobila svoj militintni karakter u formi klasične agresije na međunarodno priznatu BiH.
KRAJINA: Na referendumu se više od 64% građana BiH potvrdno izjasnilo za suverenu i nezavisnu državu BiH. Kako su se izjasnili građani u općinama Bihaćke regije?
Maslak: Pored svih nastojanja Izborne komisije izborne jedinice Bihać u pripremi referenduma, problemi su se pojavili u opštinama Bosanski Petrovac, Titov Drvar i Bosansko Grahovo. Tako glasačke kutije nisu bile postavljene u Titovom Drvaru i Bosanskom Grahovu, a u Bosanskom Petrovcu se referendum proveo u organizaciji SDA. U birački spisak u ovoj opštini je bilo upisano 12.329 glasača, a izašlo je i glasalo 3.012 Petrovčana, onoliko koliko se očekivalo. Za se izjasnilo 3.009, dok su tri listića bila nevažeća. Glasanje je obavljeno na četiri glasačka mjesta, dva u gradu, te u Bjelaju i Rašinovcu. Na 48 biračkih mjesta u bosanskokrupskoj opštini, od 39.824 upisanih u birački spisak izašlo je i glasalo 29.829 ili 73 %. Najbolji odziv je bio na području mjesnih zajednica bužimskog kraja, gdje je izašlo i glasalo 8.700 birača ili čak 98,3 % upisanih. U biračke spiskove velikokladuške opštine bilo je upisano 37.137 birača. Na 54 biračka mjesta izašlo je i glasalo 34.598 glasača. Od ovoga broja „ZA“ se izjasnilo 34.534, a protiv su glasala 64 glasača. U cazinskoj opštini, gdje je odziv birača bio najbolji u ovom kraju u biračke spiskove bio je upisan 46.041 birač, a izašlo je i glasalo 98,9 % birača na 62 biračka mjesta. U bihaćkoj opštini je glasalo 80,6 % ukupnog biračkog tijela. Negativan odgovor na referendumsko pitanje od 45.569 glasača dalo je svega 0,2 % glasača. Nevažećih listića od ukupnog broja je bilo svega 0,1 %. Od ukupno 58 biračkih mjesta na kojima se glasalo najveći procenat glasača zabilježen je u Donjem Prekounju, Jezeru, Spahićima, Brekovici, Srbljanima i Kostelima. Stopostotan odziv glasača zabilježen je u Mjesnoj zajednici Ripač, ali bez stanovništva okolnih sela koje je poslušalo poziv SDS-a i nije se izjašnjavalo o referendumskom pitanju. Slična situacija je bila i u Golubiću gdje je prosjek glasačkog mjesta pokvarilo stanovništvo Lohova, koje se takođe nije odazvalo referendumskom izjašnjavanju.
KRAJINA: Bez obzira na prilike u kojima je BiH priznata kao nezavisna država Arbitražna komisija je dodjelom priznanja prihvatila i neke konstitutivne učinke priznanja, jer je efekte prava i obaveza vezivala za već priznatu državu.
Maslak: Arbitražna komisija je otklonila sve dileme u pogledu priznanja BiH, a posebno one koje su se ticale teritorije, državnih granica, samoodređenja naroda, ljudskih prava i prava nacionalnih, jezičkih i vjerskih manjina, potvrdivši da je za postojanje države potrebno posjedovati svega tri elementa kako bi država bila definirana kao «kolektivitet koji čini stanovništvo i teritorij, podvrgnut poliitčkoj vlasti koja se odlikuje suverenošću».
Hipotetički i pravno-analogijski gledano, međunarodno-pravni subjektivitet BiH proistekao je iz njenog političkog identiteta kao izraza njenog državno-pravnog kontinuiteta. Time je BiH, u skladu sa historijskim činjenicama hiljadugodišnjeg postojanja bosanske države, njene antifašističke borbe, demokratskih odluka ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a i prosperitetnog socijalističkog razvoja, međunarodno priznata i stekla potpunu državnu suverenost i međunarodno-pravni subjektivitet. Političko-administrativne granice RBiH, kao jedne od šest federalnih jedinica SFRJ, postale su međunarodne državne granice.
KRAJINA: Ako danas, nakon 32 godine postavimo pitanje da li je BiH 1992. godine ispunjavala uvjete za obnavljanje države po međunarodnom pravu kakav odgovor se može dati?
Maslak: Bosna i Hercegovina je u momentu podnošenja zahtjeva za stjecanje međunarodnog priznanja ispunjavala sve postavljene uslove da bude međunarodno priznata kao nezavisna i suverena država. Osnovni argument za ovakvu konstatciju sadržan je u činjenici da je BiH bila definisana kao država po svom ustavu. Drugi, možda i najvažniji moment svakako predstavlja raspad zajedničke federalne države, koji je implicirao samostalnost i nezavisnost novih država, koja je bila zasnovana na suverenitetu. Obnavljanje nezavisnosti BiH je bio najbolji odgovor tajnim dogovorima, koji su se odvijali u pozadini javnih diskusija, o čemu ponešto već saznajemo iz tajnih stenograma, koji pokazuju da je kod dijela srpske i hrvatske političke elite postojao ozbiljan alternativni projekt nezavisnosti BiH. Obnavljanje nezavisnosti, opet pojmovno shvaćeno, bezuvjetno je bila potvrda historijskog postojanja i trajanja zemlje BiH kao države, jedinstvene u geopolitičkom, društvenom i etničkom smislu, sa svim realnim povijesnim mijenama u njenom biću. Ne ulazeći ovom prilikom u potpunu rekonstrukciju tog historijskog postojanja i trajanja, o čemu sam do sada više puta govorio i pisao, ovdje je dovoljno konstatirati da se BiH tokom višestoljetnog razvitka oformila kao osoben kulturno-politički i državno-pravni prostor na kojem se prepliću utjecaji Istoka i Zapada. Kao takva, Bosna je tokom čitave svoje historije vodila borbu za održanje i očuvanje državne samostalnosti i svog kulturno-političkog identiteta. U toj samozaboravnoj borbi razgovorne zemlje i šutljive vjere sa moćnim silama Srednje Evrope i Balkana, sačuvan je njen višeslojni civilizacijski supstrat. Bosna je u tom kontekstu, mada izložena stalnim spoljnim pritiscima, održala svoj državni i pravni, odnosno teritorijalno-politički kontinuitet, koji se može pratiti punih hiljadu godina, još od ranog evropskog i južnoslavenskog srednjeg vijeka. Taj se kontinuitet, na prvom mjestu, ogledao u stalnom i neprekidnom trajanju teritorija i imena Bosne, ili Bosne i Hercegovine.
KRAJINA: Postoje mišljenja da je Bosna još kao granična zemlja između nekadašnjeg Istočnog i Zapadnog rimskog carstva, odnosno Bizanta i Franačke, uspjela još u ranom srednjem vijeku izboriti vlastiti politički i kulturni identitet. Šta možete kazati o navedenom identitetu?
Maslak: Koncept države je moderan pojam, teško ili gotovo nimalo spojiv sa starijom prošlošću i zato historičari medijavelisti imaju problem u njegoovj upotrebi. U posthumno objavljenoj studiji „Srednjovjekovna Bosna“(izdao Grafički zavod Hrvatske 1989. godine), dr Nada Klaić, hrvatska historičarka, dugogodišnja profesorica Filozofskog fakulteta u Zagrebu, upotrebljavala je sintagmu „organizacija političke vlasti“. Ona je u navedenoj studiji argumentirano dokazala da je Bosna od samog početka bila samostalna politička tvorevina, da je prošla kroz sve procese koji su pratili stvaranje srednjovjekovnih država, te da se ničim ne može tvrditi da se radi o dijelu Hrvatske ili Srbije. O navedenoj organizaciji političke vlasti plastično je svjedočila izložba Zemaljskog muzeja „BiH u doba Karolinga od kraja VIII do početka X stoljeća“. Organizacija i postavka ove izložbe 2001. godine situirala je našu zemlju u širi evropski kulturno-politički i historijski kontekst na prelazu dva milenijuma.Taj je kontekst obilježen činjenicom da se krajem prošlog milenijuma, odnosno 25. decembra 2000. godine navršilo hiljadu dvjesta godina od krunisanja franačkog kralja Karla Velikog za cara svih Rimljana. Karlovu krunidbu tadašnja, a i današnja Evropa ideologizira kao svoje prvo ujedinjenje. Po toj logici i simbolici drugo ujedinjenje Evrope bilo bi vezano za Karla V, a treće za Napoleona. Ova izložba je jasno pokazala da karolinška renesansa nije zaobišla ni Bosnu kao staru rimsku, tj. evropsku zemlju. Ona u tom smislu svjedoči da je Bosna bila sudionikom evropskih tokova povijesti. Preciznije, o evropskom identitetu svjedočio je 191 eksponat prikazan na izložbi. Svi ti različiti zanatski proizvodi namijenjeni ličnoj upotrebi, lijepe izrade, ne bi postojali da u to vrijeme, u vrijeme Karolinga, nije u Bosni postojala domaća feudalna klasa u razvoju, odnosno vlastela kao njihov naručilac i korisnik. Ovo nam je potvrdila studija Muhameda Hadžijahića „Povijest Bosne“, koja je publikovana 2004. godine. Po Hadžijahićevom mišljenju, nakon kritičkog čitanja dva spisa narativnog karaktera za najraniju bosansku historiju „De administrando imperio“ Konstantina Porifirogeneta i „Ljetopis popa Dukljanina“, nameće se zaključak o državnoj individualnosti Bosne u ranom srednjem vijeku. Tu bosansku „protodržavu“ Hadžijahić vezuje za prostor Porfirogenitovih „ostalih sklavinija“, što znači, kasnije Bosne, Usore i Donjih Kraja. Istovremeno se u raznim redakcijama Dukljaninove hronike, za taj prostor koristio naziv Zagorska Sklavinija. Kako se više raznih slovenskih država nazivalo Moravom, to se jedan od tih naziva, vjerovatno „Donja Morava“, odnosio na kasniju Bosnu. Hadžijahić smatra, da je samo ime zemlje Bosne, koje se prvobitno odnosilo na šire područje Visokog, velikomoravskog porijekla. Kroz 9. i 10. stoljeće tekao je proces teritorijalne homogenizacije zagorske sklavinije. Tako su u njen sastav ulazile zemlja Bosna, Usora, Donji kraji, zatim župe Drina, Rama i Zagorje oko Kalinovika i gornje Neretve, te oblast Podgorja, odnosno kasnijeg Zahumlja, Huma (Hercegovine). Kada je u 10. stoljeću preovladao termin Bosna kao ime za nekadašnju sklaviniju, naziv Zagorje sveden je na jednu pograničnu župu prema Raškoj. Tako možemo pratiti organizaciju političke vlasti u Bosni do njenog uobličavanja u banovinu, a kasnije u kraljevinu. Dakle samo će slabo upućeni u bosansku historiju vrijeme vladavine bana Kulina opisivati kao „rođendan“, ili početak bosanske države. Navedeni razvoj organizacije političke vlasti u Bosni prekinut je ili zamrznut 1463. godine, od kada je Bosna bila dio dvaju Carstava i dvaju Jugoslavija, da bi se restituirao sa proglašenjem nezavisnosti R BiH 1992. godine.
KRAJINA: Svi smo mi na održavanje referenduma danas veoma ponosni. Ipak, i pored uspješno provedenog referenduma, i obnavljanja nezavisnosti, da li bi država BiH postojala da nije bilo onih koji su stali u njenu odbranu i bili spremni dati život za nju?
Maslak: Bosna i Hercegovina kakvu je međunarodna zajednica priznala 6. aprila 1992. godine danas, poslije 32 godine nije ista, ali se ne može kazati da je ona bivša, kako su neki govorili. Preko nje je u vremenu od proljeća 1992. do novembra 1995. godine prešao teški valjak agresije. Porušena su skoro sva ekonomska i kulturna dobra, stvarana na ovim prostorima posljednjih nekoliko stoljeća, ubijeno je oko 200.000 njenih građana, silovano je oko 30.000 žena, a više od dva miliona stanovnika je izbjeglo ili raseljeno u zemlji i u svijetu. Izgubljeno je povjerenje između njena tri naroda: Bošnjaka, bosanskih Srba i bosanskih Hrvata. S obzirom na silinu snaga destrukcije izvana, potpomognutih iznutra, možemo kazati da je ona još dobro prošla kakva joj je prvobitna sudbina bila namijenjena: da kao država potpuno nestane. Jedan od političkih savjetnika ratnog zločinca Radovana Karadžića, Jovan Džon Zametica, zapravo Omer Zametica, rođen u Banjaluci, od oca Muriza i majke Olge, koja je bila iz jedne slovačko-njemačke porodice, u decembru 1994. godne recenziju Koljevićeve knjige završava slijedećim riječima: „Dodao bih da je nacionalna država najvrednija nacionalna institucija. Srbi se još nisu u potpunosti izborili na međunarodnom planu za svoju državnost. To će se dogoditi onda kada svetu ponestane daha da se odupre takvom prirodnom procesu. A takav ishod zavisi prvenstveno od naše upornosti“. Zahvaljujući vojničkom otporu Armije R BiH i pomoći međunarodne zajednice, kojoj ipak nije ponestalo daha, BiH se odbranila, opstala je kao država i opstali su Bošnjaci kao narod. Dejtonskim sporazumom potvrđeno je njeno međunarodno priznanje 1992. godine kao suverene i nezavisne države, osiguran državni kontinuitet, zagarantiran njen teritorijalni integritet i politička nezavisnost i osiguran međunarodni pravni subjektivitet i članstvo u međunarodnim organizacijama.
KRAJINA: Da li je put koji je vodio ka nezavisnosti BiH 1992. godine imao alternativu?
Maslak: Alternative su postojale, ali one nisu garantirale opstanak BiH. Nijedan od alternativnih projekata koji su bili u opticaju (historijski sporazum ili tzv. Beogradska inicijativa koja je imala cilj stvaranje nove državne zajednice koju bi na jugoslavenskim ruševinama činile Srbija, Crna Gora i BiH) nije nudio ništa više niti bolje od ovog koji je vodio proglašenju nezavisnosti. Ono što je rezultat agresije jeste da je BiH Dejtonskim sporazumom jako fragmentirana: tu su dva entiteta, sa deset kantona u jednom od njih, te Distrikt Brčko. Ako se fragmentacija u ovom slučaju shvati kao manja ili veća decentralizacija, onda u toj činjenici samoj po sebi nema ništa loše. Naprotiv, decentralizacija i administrativno-teritorijalno ili političko-teritorijalno usitnjavanje su jedan trend koji u Evropi postoji još od propasti Rimskog carstva. Taj je trend posebno aktuelan danas, kada uporedo sa velikim ekonomsko-političkim integracijama, rastu zahtjevi za teritorijalnim autonomijama. Različite regionalne autonomije i njihovo međusobno povezivanje bez obzira na državne granice, sastavni su dio procesa evropske integracije. Sigurno je da BiH ne može ostati izvan tih općih tokova. U današnjem svijetu postoje mnoge složene, konfederalne i federalne države, ali nema primjera da je neka od njih ustrojena tako asimetrično, u jednom vulgarnom spoljnopolitičkom okruženju, sa potpuno blokiranom centralnom državnom vlašću, kao što je to slučaj sa BiH. Poređenja radi, mogu se uzeti dva primjera koja su Bosni vjerovatno najbliža. To su Švicarska i Austrija. Mada je po površini nešto manja od Bosne i Hercegovine, Švicarska se kao konfederacija sastoji čak od 26 historijskih kantona, ali se tačno zna šta je centralna vlada, šta su državne granice, šta je vojska i policija, šta su carine, šta je jedinstveni monetarni i finansijski sistem itd. Tom državnom jedinstvu ne smeta ni činjenica što su Švicarci lingvisitički raznorodni, odnosno da govore četiri različita jezika. Slično je i sa Austrijom, koja se sastoji od devet historijskih saveznih pokrajina sa saveznim glavnim gradom Bečom, koji ima posebni status. Pokrajine imaju vrlo široku autonomiju, ali status države ima samo Austrija kao cjelina. To su modeli prema kojima bi se i BiH morala ravnati i kojima bi morala težiti, naravno uz sve svoje specifičnosti. BiH ima svoje prakantone, tj. historijske, ekonomsko-sociološke regije (među kojima je svakako i bihaćka regija ) kojima se mora vratiti kako bi poništila postojeće neprirodno stanje uspostavljeno agresijom i genocidom.
KRAJINA: Da li ulazak u EU garantira kraj velikodržavnih planova susjednih zemalja?
Maslak: Ne garantira da neko to deklarativno učini, ali ako sad BiH uđe u proces pristupanja EU, i počne rješavati jednu po jednu knjigu koju će EU pred nju stavljati, stvarat će se nova situacija u kojoj će ljudi pronalaziti svoj interes da koriste mogućnosti koje pruža EU. U svakom slučaju, to je prilika za izlazak iz ovog provincijalizma, u kojem se još nastoje realizirati ideje iz XIX stoljeća. BiH je i danas kao dio Evrope, otvorena svom cjelokupnom kulturno-političkom naslijeđu u čemu je u krajnjoj liniji bio smisao izložbe o kojoj sam na početku govorio. Kao sudionik prvog ujedinjenja Evrope, BiH je spremna biti aktivnim dijelom i njenog savremenog razvoja.
Razgovarala: N. Džanić
Objavio: usn krajina
Aktualnosti Drugi
