PETO GODIŠNJE DOBA: Rez, rez Barbarez

PIŠE: Niha Džanić

Nekad su tribine urlale “rez, rez, Barbarez!”, i nije to bio tek huk mase, nego vapaj za karakterom koji će decenijama kasnije na krilima nekih novih klinaca, Bosnu i Hercegovinu ispaliti na još jedan Mundijal. l eto ga, Sergej Barbarez, barba, čovjek koji nikad nije bio dekor nakon dvanaest godina pravi rez. Pravi ga tamo gdje je najteže: u nama samima, malčice umornima od pustog čekanja. I onda dođe noć u kojoj se sve posloži kao da je neko gore rekao: dosta je bilo. Bosanski Zmajevi razvale Italijane. Na penale, potukli smo Talijane. Ne na sreću. Ne na neki zalutali odbijanac, niti na neku prljavu frljoku kako bi iskamčili sudijsku milost. Nego srcem, nogom, glavom i onim nečim što se ne trenira. Letjeli su, stvarno letjeli, jer su ti mladići znali šta znači nositi taj grb. I šta reče onaj Talijanac Gattuso, voli barba poker? Wow, kakve im je samo karte izvlačio, ha? A na čelu zmajevske eskadrile Edin Džeko, Babuka, čovjek koji je preživio više razočarenja, suza i radosti nego što ih prosječna država može podnijeti, i opet leti, trči, zabada, dodaje, prebacuje, nabacuje, vodi, vuče. A oko njega neki novi klinci. Trčali bi za njim Esmir do penala, dvojica Nikola, pa dvojica Ivana, pa Dedić, za njima Tahirović, u stopu trkom bi ih pratili Kolašinac, Muharemović, Alajbegović, Tabaković, Memić, Burnić, Demirović..pa svi u napad, svi u napad k’o nekad jer jedan je Hase. Mlada ekipa koja nije opterećena porazima, koja nije naučila da je normalno i odustati. Ono što su oni uradili zadnjomartovske noći od ’95. do danas, nijedan političar svih nivoa, razina i nizina nije uspio. Niti jedan. Osim što su nas, zajedno sa svojim familijama i kumovima i pratećim nesretnicima, razvlačili po blatu i brukali gdje god su stigli. A ovi momci? Oni su nas digli. Bez govora, bez obećanja, bez zastava iza kojih se krije praznina. Samo su izašli i odigrali. I niko, ali baš niko osim njih i nas nije vjerovao da je ovo moguće. To je možda i najljepši dio, ta naša tvrdoglava, pomalo luda vjera koja se ne gasi ni kad sve govori da je gotovo. Nije, jer u nas se kaže da je gotovo kad babuka kaže da je kraj. A Babuka da je trebalo i sa slomljenim ramenom na Bilinom polju bi trčao, za one sa tribina, za nas u kućama, za sve koji će na ulice, za one što ih više nema, jer zna on, da oni kojima je na čelu u njemu vide ono što oni žele biti. Regija? Naklonila se. Tiho, ali jasno. Onako kako se nakloniš kad znaš da si svjedočio nečemu što ne možeš osporiti. A poruke dolaze sa svih meridijana respect, respekt, poštovanje. Kažu: ako niste čuli za Bosnu i Hercegovinu do sada e, sada jeste i tek ćete o njoj slušati. I znate šta, nije to više samo rečenica za PR. To je istina. Jer te noći nismo bili mala zemlja. Nismo bili fusnota. Nismo bili ona priča koju svi znaju završiti prije nego počne. Te noći smo bili ono što smo oduvijek trebali biti. Zmajevi. I neka znaju, ponosni smo. I neka zapamte, mi ovo ne zaboravljamo lako. I neka nikad u nas više ne sumnjaju. Jer, Zmajevi od Bosne fakat lete.