BLISKI ISTOK IZMEĐU RATA, IDEOLOGIJE I PITANJA ODGOVORNOSTI: Može li Izrael preispitati temelje politike prema Palestincima?

U jeku sve dublje krize na Bliskom istoku, izraelski novinar Gideon Levy i historičar Omer Bartov otvaraju pitanje ideoloških temelja cionizma, odnosa prema Palestincima i mogućnosti pravednijeg političkog rješenja.

O stradanju Palestinaca i političkom statusu palestinskog pitanja napisano je mnogo, vjerovatno i previše. Nedostaju djela, konkretna politička rješenja.

Modeli zasnovani na ideji dvije države, kao i oni koji zagovaraju jednu zajedničku državu, već dugo se nalaze u zoni političke iscrpljenosti i praktične neizvodivosti na prostoru koji se često simbolički naziva “Sveta zemlja” a, surova i užasna stvarnos da je to zemlja natopljena krvlju.

S pravom se možemo zapititati, ako svijet ovako gleda na sveto mjesto, na mjesto “Božje intervencije” za sve tri monoteističke religije, onda nešto gadno ne štima s tumačima i sljedbom u sve tri Abrahamove (Ibrahimove) konfesije.

U tom kontekstu, opravdano se postavlja pitanje da li je međunarodni politički okvir uopće uspio proizvesti održiv odgovor na dugotrajni konflikt, ili se prije radi o reprodukciji istih formulacija bez stvarnog učinka. U pozadini te dileme nalazi se i širi problem odnosa političkih interpretacija, religijskih narativa i historijskih prava koji oblikuju percepciju konflikta.

U savremenim debatama o izraelskom društvu i politici sve češće se otvara pitanje granica ideološke legitimnosti cionizma i prostora za njegovo kritičko preispitivanje, kako unutar Izraela, tako i u međunarodnoj akademskoj i političkoj javnosti.

Izraelski novinar Gideon Levy u svojim kolumnama ističe da je u izraelskom društvu gotovo nemoguće javno se deklarisati kao anticionista bez ozbiljnih društvenih i političkih posljedica. Takav stav se, prema njegovoj interpretaciji, često doživljava kao izlazak iz prihvaćenog okvira političke lojalnosti i identiteta.

On dalje problematizira historijski i ideološki razvoj cionizma, tvrdeći da se u njegovim osnovama može prepoznati koncept nacionalne i političke supremacije na prostoru između rijeke Jordan i Sredozemnog mora. U tom smislu, cionizam svrstava među političke ideologije koje nose elemente isključivosti i dominacije, te ih tretira kao duboko problematične u savremenom političkom okviru.

U istom diskurzivnom prostoru pojavljuju se i stavovi historičara Omera Bartova, koji nakon dugog perioda preispitivanja zaključuje da je izraelska politika u Gazi poprimila karakter koji on opisuje kao genocidan. Iako se ne pozicionira eksplicitno kao anticionista, Bartov dovodi u pitanje dugoročnu održivost cionizma kao političke ideologije, smatrajući da je njegova savremena realizacija duboko kompromitovana.

Levy u svojim analizama dalje osporava narativ o linearnom razvoju cionističkog projekta prema stabilnoj i moralno utemeljenoj državnosti, sugerirajući da se ključne kontradikcije ne pojavljuju kao naknadna devijacija, već kao strukturalni element od samih početaka političkog projekta i odnosa prema palestinskom stanovništvu.

Iz njegovih tekstova se može zaključiti da on dugoročni politički okvir koji je proizašao iz cionističkog projekta vidi kao sistem koji proizvodi trajnu asimetriju moći i dominaciju nad Palestincima, pri čemu se takav odnos ne može normalizirati bez temeljne promjene političke paradigme.

U tom smislu, u njegovim stavovima moguće je identifikovati tri osnovne linije argumentacije. Prva je odbacivanje statusa quo kao održivog rješenja, pri čemu se upravljanje konfliktom bez političkog razrješenja vidi kao produžena forma nepravde. Druga je insistiranje na principu jednakog političkog i građanskog statusa svih ljudi koji žive na tom prostoru, bez obzira na etničke ili vjerske podjele, iako bez razrade konkretnog institucionalnog modela. Treća je naglašavanje da bez priznanja historijske asimetrije moći i političke odgovornosti ne može doći do stabilnog mira.

Ono što se iz njegovih tekstova može izvesti kao zajednički faktor jeste insistiranje na principu jednakosti, ukidanju odnosa dominacije i afirmaciji političkog subjektiviteta Palestinaca kao nužnom preduslovu bilo kakvog dugoročnog rješenja, dok konkretni institucionalni modeli ostaju otvoreno i nerazrađeno pitanje.

O. Delić

Izrael Palestina