KOMENTAR: Fabrike diploma

PIŠE: Fahrudin Vojić

Kada se akademska zajednica, koja bi trebala predstavljati intelektualnu i moralnu vertikalu jednog naroda, udalji od njegovih stvarnih problema i potreba, tada počinje tiho propadanje društva. Država možda još ima institucije, zastave i političke govore, ali bez misleće elite koja razumije narod i živi njegove probleme, sve to postaje samo folkloriza kojeg se rađa beznađe i crnilo. Društvo koje više proizvodi poslušnike nego slobodnoumne i obrazovane ljude, prije ili kasnije ostaje bez ideja, vizije i liderstva. Univerziteti umjesto da budu mjesta gdje se razvija kritička misao i stvaraju ljudi sposobni da vode društvo naprijed, često djeluju kao fabrike diploma i tišine. Kao da je važnije ne zamjeriti se nikome nego otvoriti pitanja od kojih zavisi budućnost cijelog naroda.

Istovremeno vjerska elita, lijeva i desna, uglavnom ostaje zatvorena u okvire propisa i formalizma, pojedinci otvoreno hvalevlast, dok se javni prostor zatrpava beskrajnim i besplodnim raspravama. A narod, između svega toga, ostaje sam, rasut, umoran i izbezumljen svakodnevnim političkim prepucavanjima bošnjačkih lidera koji već decenijama više proizvode sukobe nego rješenja. Posebno zabrinjava šutnja onih koji bi trebali biti glas razuma. Dio akademske i društvene elite ponašaju se kao nijemi posmatrači, sklonjeni sa strane da ih slučajno ne dotakne kakav politički ili društveni belaj. Kao da je komfor postao važniji od odgovornosti, a karijera važnija od istine. Parlaleno s tim, domaći i stranikapital sve češće pronalazi interes u drugim sredinama i narodima, dok prostor iz kojeg je potekao ostaje na margini investiranja. Tako se stvara osjećaj kolektivne izgubljenosti, kao da narod postoji samo u predizbornim govorima, dok u stvarnom životu polako nestaje kroz migracije, siromaštvo i opću apatiju.

Paradoks Balkana možda se najbolje vidi na primjeru Albanije. Zemlja koja je u vrijeme bivše Jugoslavije važila za simbol izolacije i siromaštva danas je u mnogim segmentima ispred Bosne i Hercegovine. Danas se ide na albansko more, uspostavljaju se poslovne saradnje i o njihovom razvoju govori sa poštovanjem i divljenjem. Dok su drugi gradili puteve, turizam i ekonomiju, ovdje su se godinama uglavnom gradile stranačke mreže, podobnost i beskrajne političke svađe. Zato se sve češće nameće pitanje: gdje je nestala društvena i akademska odgovornost? Šta konkretno društvu vraćaju oni koji vode univerzitete, obrazuju generacije i za to primaju ozbiljne plate iz budžeta ovog naroda? Da li oni proizvode umove ili samo diplome? Jer narod više ne može živjeti od titula, ceremonija i deklarativnih govora. Bez znanja koje ima svrhu, bez obrazovanja koje stvara hrabre i sposobne ljude, naše društvo počinje tapkati u mjestu sve dok jednog dana ne shvati da su ga drugi odavno prestigli.