OZEMPIC BOY I HRVATSKI EKOLOŠKI RAČUNI: Kada politički interes postane važniji od prirode, cijenu plaćaju građani

Ekološki slučaj u Gospiću, pokušaj gradnje na izvoru Une i projekt Čerkezovac otvaraju pitanje odnosa hrvatske vlasti prema zaštiti prirode i prekograničnim ekološkim rizicima.

Ekološki pritisci uz granicu BiH: Od pokušaja gradnje na izvoru Une do Čerkezovca i 37.000 tona otpada u Gospiću

Priča o zaštiti okoliša u Hrvatskoj posljednjih godina sve češće izlazi iz domena političkih deklaracija i ulazi u područje konkretnih sukoba – oko rijeka, podzemnih voda, otpada i projekata čije bi posljedice mogle prelaziti državne granice.

Za Bosnu i Hercegovinu ti slučajevi imaju dodatnu težinu. Rijeka Una ne poznaje administrativne granice, a planirani centar za zbrinjavanje radioaktivnog otpada na Čerkezovcu nalazi se svega nekoliko kilometara od granice s BiH. Sada je u javnost stigao i slučaj Gospića, gdje su službena vještačenja ukazala na ozbiljno onečišćenje tla i podzemnih voda.

Tri slučaja nisu međusobno pravno povezana. Ali otvaraju isto političko pitanje: koliko je zaštita prirode zaista važna kada se na drugoj strani nalaze investicijski, ekonomski ili politički interesi?

Upravo je u tom kontekstu zanimljiva i žestoka reakcija filozofa i bivšeg saborskog zastupnika Marka Vučetića na slučaj ilegalno odloženog otpada u Gospiću. Vučetić je na društvenim mrežama direktno prozvao vlast i premijera Andreja Plenkovića, odbacujući političku retoriku o ljubavi prema domovini ako iza nje ne stoji odgovornost prema ljudima i okolišu.

“Ne podnosim patetične priče o tome kako se domovina voli zaštitom prirode i kako smo odgovorni prema djeci. To nije istina. Ljubav prema izdanoj, otrovanoj i prodanoj domovini mjeri se pravdom, a pravda traži da se trovač (bešćutni Ozempic boy) i njegova klika izbaci iz Banskih dvora”, napisao je Vučetić.

“Ne spominjite mi roditelje u društvu koje bira političare čije politike trovanja djecu smještaju na onkologiju i groblja”, nastavio je.

“U Hrvatskoj roditelja nema”

Vučetić je potom još napao društvo i birače za koje smatra da toleriraju takvu politiku.

“U ovoj državi poslušnih, patetičnih bijednika zakonom treba zabraniti i sam pojam ‘roditelj’.”

“U Hrvatskoj roditelja nema, da ih ima, nitko se ne bi usudio trovati djecu. Ovo trovanje ima legitimitet onih koji imaju djecu, ali ne znaju, ne žele i nisu u stanju biti roditelji. Imamo trovače, podržavatelje trovača i kritičare opozicije”, napisao je.

Objavu je zaključio porukom da će djeca snositi posljedice takvog društva.

“U ‘domovini’ takvih bića djeca će, na ovaj ili onaj način, biti žrtvovana na oltaru ‘domovine’.”

Gospić: 37.000 tona otpada i PFAS u podzemnim vodama

U slučaju Gospića problem više nije samo pitanje nepropisnog odlaganja otpada. Nalazi vještačenja objavljeni u okviru USKOK-ovog predmeta otvorili su mnogo ozbiljnije pitanje – šta se događa kada otpad ostane u tlu dovoljno dugo da posljedice počnu prelaziti u podzemne vode.

Na lokaciji u Bilajskoj ulici u Gospiću utvrđeno je oko 37.000 tona miješanog otpada. Vještačenjem je utvrđeno njegovo ekotoksično svojstvo, dok je tlo bilo opterećeno metalima poput bakra, olova i antimona.

Dopunsko vještačenje donijelo je još ozbiljniji nalaz: u podzemnim vodama nizvodno od lokacije pronađeni su PFAS spojevi, takozvane “vječne hemikalije”. Izmjerena je koncentracija od 200,5 nanograma po litru, dok je parametarska vrijednost za ukupne PFAS spojeve u vodi namijenjenoj ljudskoj potrošnji 100 nanograma po litru.

Vještaci su zaključili da je lokacija vrlo vjerovatan izvor migracije PFAS spojeva u podzemne vode. Istovremeno, važno je precizirati da se radi o podzemnim vodama koje se ne koriste za javnu vodoopskrbu i da nije utvrđeno da su stanovnici putem javne vodoopskrbe bili izloženi PFAS spojevima.

Ali upravo ta činjenica ne umanjuje ozbiljnost nalaza. Naprotiv. Ona pokazuje koliko dugo posljedice neodgovornog postupanja s otpadom mogu ostati skrivene – sve dok ne postanu dio okoliša.

Una: priroda nije smjela čekati političku odluku

Za Bosnu i Hercegovinu posebno je osjetljiv slučaj izvora Une u Donjoj Suvaji, gdje je pokušaj izgradnje male hidroelektrane izazvao snažan otpor javnosti s obje strane granice.

Građevinska dozvola za projekt Una-mlin na kraju je poništena, ali je nakon zahvata ostalo pitanje posljedica na samom izvorišnom području. Sada se govori o sanaciji i vraćanju dijela korita u prvobitno stanje.

Paradoks je očigledan: prirodu je trebalo zaštititi prije nego što su građevinske mašine stigle na izvor, a ne nakon što je intervencija već napravljena.

To je možda i najvažnija lekcija slučaja Une. Kada je riječ o posebno osjetljivim ekosistemima, pitanje više ne bi trebalo biti samo je li neki projekt formalno dobio određenu dozvolu, nego i je li ga uopće razumno pokretati na prostoru čija je ekološka vrijednost mnogo veća od moguće kratkoročne koristi.

Čerkezovac: hrvatski projekt, ali i pitanje za BiH

Treći slučaj ima potpuno drugačiju prirodu, ali za Bosnu i Hercegovinu možda i najveću prekograničnu težinu.

Hrvatska je u maju 2026. formalno pokrenula postupak procjene utjecaja na okoliš za projekt Centra za zbrinjavanje radioaktivnog otpada na lokaciji Čerkezovac na Trgovskoj gori. Hrvatsko ministarstvo navodi da je riječ o ranoj fazi postupka i da će biti provedene prekogranične konsultacije s BiH.

S druge strane, upravo je blizina granice jedan od ključnih razloga zbog kojih BiH osporava projekt. Čerkezovac se nalazi oko dva kilometra od granice s BiH, a institucije BiH insistiraju na tome da budu uključene u procjenu mogućih prekograničnih posljedica.

Hrvatska pritom ističe da je riječ o nisko i srednje radioaktivnom otpadu te da Čerkezovac nije predviđen za skladištenje istrošenog nuklearnog goriva.

Ali i ovdje ostaje političko pitanje koje je mnogo šire od samog tehničkog opisa otpada.

Ako je određeni prostor dovoljno osjetljiv da može izazvati zabrinutost stanovništva susjedne države, tada povjerenje ne može počivati samo na uvjeravanju da će sve biti sigurno. Mora počivati na potpunoj transparentnosti, nezavisnim ekspertizama i stvarnom prekograničnom učešću.

Nije problem samo u otpadu. Problem je u obrascu

Gospić, Una i Čerkezovac ne mogu se staviti u isti pravni koš. U jednom slučaju riječ je o ilegalno odloženom otpadu, u drugom o poništenom projektu hidroelektrane, a u trećem o državnom projektu koji se još nalazi u proceduri procjene utjecaja na okoliš.

Ali sva tri slučaja pokazuju koliko je opasno kada se zaštita okoliša počne posmatrati kao prepreka koju treba administrativno savladati, umjesto kao javni interes koji mora imati prednost.

Jer priroda nema politički mandat. Podzemna voda ne zna ko je na vlasti. Una ne zna gdje završava hrvatska, a počinje bosanskohercegovačka administracija. A zagađenje, jednom kada se proširi, ne čita zakone i ne zaustavlja se na graničnom prijelazu.

Zato se pitanje ne bi trebalo svesti na to voli li neko Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu ili bilo koju drugu državu. Mnogo je jednostavnije:

Ko će odgovarati kada politička odluka proizvede ekološku štetu?

Ako se odgovornost uvijek traži tek kada se šteta dogodi, onda zaštita okoliša više nije politika prevencije. Ona postaje politika saniranja posljedica.

A račun za takvu politiku, prije ili kasnije, plaćaju građani.

U tom smislu, Vučetićeva oštra objava nije samo politički napad na vlast. Ona otvara neugodno pitanje koje nadilazi jednog čovjeka, jednu stranku i jedan slučaj: može li se ljubav prema domovini uopće ozbiljno (po)tvrditi ako se istovremeno dopušta da njeno tlo, voda i rijeke postanu prostor za projekte i postupke čiji se stvarni ekološki račun ispostavlja tek godinama kasnije?

O. Delić