Spor oko izbora visokog predstavnika otkrio dublje podjele Zapada: Ulazi li Bosna i Hercegovina u novu fazu međunarodnih odnosa?

Neuspjeh Vijeća za implementaciju mira (PIC) da postigne dogovor o imenovanju nasljednika Christiana Schmidta na prvi pogled može djelovati kao još jedan diplomatski zastoj karakterističan za složeni politički sistem Bosne i Hercegovine. Međutim, iza spora oko jednog imena krije se mnogo važnija priča – sve vidljivije razilaženje između Sjedinjenih Američkih Država i vodećih evropskih sila o tome kako bi trebalo izgledati međunarodno prisustvo u BiH i kakva bi trebala biti budućnost Zapadnog Balkana.

Godinama je međunarodna politika prema Bosni i Hercegovini uglavnom djelovala usklađeno. Washington, Berlin, Pariz, London i Brisel nastupali su kao dio istog političkog okvira, uz povremene taktičke razlike koje nisu dovodile u pitanje zajedničke ciljeve: očuvanje Dejtonskog sporazuma, stabilnost zemlje, evropske integracije i ograničavanje malignog ruskog utjecaja.

Posljednji događaji pokazuju da takvo jedinstvo više nije potpuno neupitno.

Američka administracija snažno je podržala kandidaturu talijanskog diplomate Antonija Zanardija Landija za mjesto visokog predstavnika. Nasuprot tome, Francuska i Njemačka, uz podršku Velike Britanije, favorizirale su francuskog diplomatu Renea Troccaza. Kako nijedna strana nije uspjela osigurati potreban konsenzus, imenovanje je odgođeno.

Sam spor oko kandidata možda ne bi bio posebno značajan da ga nije pratilo neuobičajeno oštro saopćenje američke ambasade u kojem se otvoreno kritizira evropska neodlučnost i najavljuje moguće preispitivanje američke uloge u postojećem međunarodnom prisustvu u Bosni i Hercegovini.

Upravo taj dio predstavlja najvažniji politički signal.

Od povratka Donalda Trumpa u Bijelu kuću američka vanjska politika prolazi kroz proces redefiniranja prioriteta. Nova administracija pokazuje znatno veći interes za raspodjelu troškova među saveznicima, smanjenje američkih obaveza u pojedinim međunarodnim misijama i prebacivanje većeg dijela odgovornosti na evropske partnere.

Takav pristup vidljiv je unutar NATO-a, u odnosima prema Evropskoj uniji, ali i kroz rasprave o ulozi SAD-a u brojnim međunarodnim institucijama i kriznim područjima širom svijeta.

Bosna i Hercegovina, iako mala država na geopolitičkoj karti, očito nije izuzetak.

Zbog toga pitanje imenovanja visokog predstavnika nadilazi personalna rješenja. Ono otvara širu dilemu: da li Washington želi zadržati dosadašnji nivo angažmana u BiH ili postepeno prepustiti veću odgovornost evropskim državama.

S druge strane, reakcije Francuske, Njemačke i Velike Britanije mogu se tumačiti kao pokazatelj sve izraženije evropske ambicije da samostalnije oblikuje sigurnosnu i vanjsku politiku kontinenta.

Takav trend nije nastao zbog Bosne i Hercegovine.

Ruska agresija na Ukrajinu, nestabilnost na Bliskom istoku, promjene u američkoj politici i neizvjesnost oko buduće arhitekture evropske sigurnosti natjerali su vodeće evropske države da intenzivnije sarađuju u oblastima odbrane, diplomatije i strateškog planiranja.

U tom kontekstu, insistiranje Berlina, Pariza i Londona na vlastitom kandidatu za visokog predstavnika može se posmatrati kao dio šireg procesa u kojem Evropa pokušava pokazati da može preuzeti veću odgovornost za sigurnost i političku stabilnost na vlastitom kontinentu.

Posljedice takvog razvoja događaja osjećaju se i na Zapadnom Balkanu.

Dok dio političkih aktera u Bosni i Hercegovini, posebno u Banjoj Luci, pozdravlja svaki signal mogućeg smanjenja međunarodnog nadzora, drugi upozoravaju da bi slabljenje uloge OHR-a i manji angažman SAD-a mogli otvoriti prostor za nove političke napetosti.

Zanimljivo je da su predstavnici Republike Srpske među prvima pozdravili pojedine elemente američkog nastupa, ističući kako u novom pristupu prepoznaju određenu bliskost s dugogodišnjim zahtjevima za zatvaranje OHR-a i smanjenje međunarodne supervizije.

Ipak, bilo bi preuranjeno zaključiti da Washington i Banja Luka dijele identične političke ciljeve. Ono što je trenutno vidljivo jeste da se njihove pozicije djelimično preklapaju u pitanju buduće uloge međunarodne zajednice, dok o drugim ključnim pitanjima ne postoje jasni pokazatelji promjene američke politike.

Zbog toga trenutni spor nije prvenstveno sukob oko jednog diplomate niti samo rasprava o budućem visokom predstavniku.

Mnogo više od toga, riječ je o svojevrsnom testu budućih odnosa između Sjedinjenih Američkih Država i Evrope, čije će posljedice vjerovatno biti vidljive i u Bosni i Hercegovini.

Ako se dosadašnje transatlantsko jedinstvo nastavi pretvarati u model podijeljene odgovornosti, BiH bi mogla postati jedna od prvih evropskih zemalja u kojoj će se jasno vidjeti kako izgleda nova ravnoteža između američkog i evropskog utjecaja.

Istovremeno, jačanje evropske uloge na Zapadnom Balkanu nosi i dodatnu odgovornost za vodeće evropske prijestolnice. Ukoliko Berlin, Pariz i London budu preuzimali veći dio političkog tereta u Bosni i Hercegovini, njihova politika morat će ostati čvrsto utemeljena na principima međunarodnog prava, presudama međunarodnih sudova i iskustvima iz ratova devedesetih godina.

Bosna i Hercegovina je upravo zbog svog položaja posebno osjetljiva na pokušaje različitih regionalnih aktera da vlastite interese predstave kao rješenja za dugoročnu stabilnost zemlje. Zbog toga evropske sile, bez obzira na intenzitet saradnje sa Zagrebom ili Beogradom, neće moći zanemariti historijske lekcije koje proizlaze iz sudski utvrđenih činjenica o ratovima na prostoru bivše Jugoslavije.

U suprotnom, postojala bi opasnost da se pod okriljem novih geopolitičkih aranžmana ponovo otvore koncepti koji su se u prošlosti pokazali izvorom nestabilnosti, a ne trajnih rješenja.

O. Delić

EU OHR SAD