Tompson, Draža i Svadba

PIŠE: Fadil Mandal

Jelena Trivić – osvje­dočena braniteljica lika i nedjela đene­rala Draže Mihai­lo­vića, ratnog zlo­či­nca i saveznika Hitlerove nacističke Njemačke, vođe četničkog po­kreta u Drugom svjetskom ratu čije su jedi­nice, između ostalog, počinile maso­vna ubistva i zvjerski progon muslimanskog stanovništva na tromeđi BiH, Srbije i Crne Gore – traži da se, nakon njegovog nedavnog ko­ncerta u Širokom Brijegu zabrani ulazak u BiH Marku Perkoviću Thompsonu.

Riječ je o hrvatskom pjevaču koji otvoreno veliča ustaše iz Drugog svje­tskog rata i na čijim se koncertima kliče “Za dom spremni”, što je parola pod kojom je Nezavisna država Hrva­tska na teritoriji tadašnje Hrvatske i BiH provodila rasne zakone i otvarala koncentracione logore za Jevreje, Srbe i antifašiste pripadnike drugih naroda, a sve po uzoru na logore koje su nacisti otvarali širom Trećeg rajha.
Slika je na prvi pogled zbu­njujuća i nadrealna, ali se dobro uklapa u mo­zaik velikosrpskih i velikohrva­tskih naciona­lističkih politika koje su prostorom bivše Jugoslavije dominantno zavla­dale početkom deve­desetih go­dina prošlog stoljeća i još su na vlasti i u Srbiji, i u Hrvatskoj i u BiH, samo danas u nešto druga­čijim pakovanjima i pod drugim imenima.

Otkuda, dakle, Jeleni Trivić, univerzitetskoj profesorici iz Banje Luke, moralno pravo da diže glas protiv povampirene ustaške ideolo­gije, dok istovremeno veliča četnike i njihove historijski dokumentirane zlo­čine? I može li se ovaj dio zapa­dnog Balkana izvući iz naciona­lističke kaljuže naba­civanjem profašističkog blata između modernih nasljednika i simpatizera ustaša i četnika.
Na sceni je, dakako, svojevrsni politički rašomon koji nije teško deši­frirati, unatoč dese­tcima različitih po­gleda i ocjena dvije svima očite pojave – po­vije­snog revizionizma i neofašizma. I nije to, nažalost, spe­ci­fičnost samo ovod dijela Evrope i svijeta.

Desničarski jeftini populizam i postepeno brisanje nekada jasne linije razdvajanja antifašizma od fašizma, te agresivna trampistička stigmatizacija li­je­vih, socijalno liberalnih ideja, društava i država, otvorili su prostor i za nekažnjivo pro­pagiranje narativa i ideologija za koje se mislilo da su povijesno poražene prije osamdeset godina.

U svijetu kojim ponovo vladaju goli interesi i princip “ko je jači taj i tlači”, prilično sumorno izgleda perspektiva borbe za zajednicu jednakih ljudi, slobodnih građana, koji neće biti diskriminirani zbog boje kože, političkih uvjerenja ili svog klasnog statusa.
Optimizam jedino budi to što je, barem u današnjoj Evr­opi, puno više razumnih i uklju­čivih politika koje ne pristaju na “novu realnost” koju, svako iz svojih pobuda, svijetu nameću MAGA pokret u Americi i Putinova Rusija.

A ovdje kod nas, na zapadnom Ba­lka­nu, tračak optimi­zma da ipak nije sve otišlo k vragu i da je život običnog čo­vjeka žilaviji od lažnih mesijanskih obećanja i opijajućeg naci­ona­lističkog zova, nudi spo­znaja da je, na primjer, film “Svadba”, rađen u koprodukciji hrva­­tskih i srbijanskih filmaša i glu­maca, u Hrvatskoj ove zime vidjelo više ljudi nego što se ljetos okupilo na Tho­mpsonovom koncertu na za­gre­ba­čkom hipodromu, a da je u Banjoj Luci ekipa propagandnog i revizio­nističkog fi­lma o đeneralu Draži odgo­dila na sva zvona najavljivanu premijeru, jer ba­nja­lučka kina ovih dana puni upravo “Svadba”.

“Svadba” – čiju zabranu već traže uzne­mireni moralni kva­zi­čistunci, katolički sveće­nici iz Srednje Bosne i neki njihovi pandani iz Srpske pravo­slavne crkve – kroz satiru prati uspje­šnog, ali bankrotiranog hrva­tskog podu­zetnika čija kći zatrudni sa sinom srpskog ministra. Film prikazuje sudar mentaliteta, predrasuda i kultura, fokusirajući se na obitelji koje se ne podnose. Ukratko fina i urnebesna komedija koja ironizira i obesmišljava name­tnute nacionalističke podjele.
A humor i satira su – barem je to kroz povijest dokazano – najveći neprijatelji diktatura, vlastodržaca, jednoumlja, gluposti, praznovjerja i svakog oblika totalitarizma.