TRŽIŠTE RADA: U sjeni selektivnog pristupa odgovornih

Slučaj iz Stoca gdje je otkriven 71 kineski radnik bez radne dozvole, otvara mnoga velika pitanja, posebno iz oblasti rada i zapošljavanja. Pitanje je bi li ijedan poslodavac posegnuo prema dalekoj Kini, da je ne nepreglednoj listi nezaposlenih u našoj zemlji mogao pronaći potreban profil radnika?

Prema najnovijim podacima, na evidencijama službi za zapošljavanje u Bosni i Hercegovini, zaključno s 31. augustom 2025. godine, bilo je registrirano 322.121 nezaposlena osoba. Od toga je 191.407 žena, što čini oko 59,5% ukupnog broja nezaposlenih. U odnosu na prethodni mjesec, broj nezaposlenih povećao se za 1,3% BHAS.

Od ukupnog broja nezaposlenih, 65,3% čine osobe u dobi od 25 do 49 godina, dok 19,2% pripada starosnoj skupini od 50 do 64 godine Vrisak.info.

U praksi to znači da desetine hiljada ljudi godinama – a neki i decenijama – formalno “traže posao”, iako ih tržište rada odavno ne prepoznaje kao aktivne tražitelje.

Dok evropski standardi nalažu stalnu aktivaciju nezaposlenih kroz programe obuke i prekvalifikacije, u BiH biro često ostaje tek mjesto administrativnog opstanka. U Austriji, na primjer, osobe koje nikada nisu radile već nakon nekoliko mjeseci prolaze obaveznu procjenu radne sposobnosti i uključuju se u programe obuke ili društveno korisnog rada koje finansira AMS – Arbeitsmarktservice (austrijska služba za zapošljavanje). Oni koji odbiju ponuđene poslove ili programe obuke, automatski gube pravo na naknadu i podršku sistema. Time se zadržava princip da pomoć ima smisla samo ako vodi ka zaposlenju, a ne ka trajnom socijalnom statusu. (Izvori: AMS Österreich, Bundesministerium für Arbeit)

U Austriji je pritisak na tražioce posla vidljiv i kroz broj sankcija koje AMS izriče: u 2024. godini AMS je izrekao 162.435 zabrana isplate naknada za nezaposlene — porast od oko 4,8 % u odnosu na 2023. godinu. (orf.at) Od toga je preko 44.200 slučajeva zbog izostajanja s obuka (“tageweises Fernbleiben von Schulungen”) i više od 34.100 slučajeva zbog odbijanja ili ometanja obuke ili rada. (apa.at) Takođe je 52.600 sankcija izrečeno zbog nedolaska na zakazane sastanke (AMS-Appointment) bez opravdanog razloga. (vienna.at)
Osim toga, prosječno trajanje nezaposlenosti u Austriji za mlade (15-24 godine) u 2023. je iznosilo 59 dana, dok je za sve nezaposlene prosjek bio 113 dana. (bmaw.gv.at)

U BiH, s druge strane, osobe koje nikada nisu radile često ostaju na evidenciji desetljećima, što je lična i društvena katastrofa i sve to bez stvarne sankcije ili obaveze da aktivno traže i pronađu posao u razumnom roku, iako su slični programi i pravila formalno prepisani iz Austrije. No, razlika se krije u njihovoj provedbi — ili tačnije, u neprovedbi. Odluka o tome koga će se “skinuti” s evidencije, a koga neće, prepuštena je samovolji i (ne)kompetentnosti službenika koji se ponašaju kao da biro vodi njihova privatna firma, a ne javna institucija finansirana doprinosima radnika. Sve to baca dodatnu sjenu na ustanovu koja bi trebala biti stub podrške tržištu rada, a ne simbol njegovog zastoja.

Mnogi nezaposleni ostaju prijavljeni samo zbog zdravstvenog osiguranja ili formalnog statusa koji im omogućava povremeno učešće u javnim pozivima. Takva praksa stvorila je svojevrsnu “kulturu nezaposlenosti” — biro nije prelazna stanica, nego mjesto socijalnog komfora, a nerijetko i alibi za inertnost sistema.

I tu se vidi razlika između Austrije i BiH. Austrija ima snažnu socijalnu državu i institucionalni kapacitet da godinama prati nezaposlene kroz jasne, kontrolisane programe integracije. Bosna i Hercegovina pokušava imitirati taj model, ali bez finansijske osnove, bez institucionalne dosljednosti — i, što je najvažnije, bez osviještenog osoblja koje bi imalo znanje, a još više društvenu hrabrost i moral da mjere sprovodi jednako za sve, bez selekcije. Rezultat su beskonačne liste: na njima su i oni koji su stvarno u potrazi za poslom, i oni koji su od toga odavno odustali. Danas tako imamo i pedesetogodišnjake koji su, od završetka školovanja, neprekidno “na birou”.

Zato nije čudo što je domaći biro sve više relikt prošlog vremena, institucija koja je promjene iz Evrope prepisala samo na papiru. Da postoji stvarna volja za reformu, rezalo bi se tamo gdje najviše boli — kod “stalnih” nezaposlenih. Jer ako se neko više od pet godina nalazi na birou, a ne pokazuje stvarnu želju za radom, ne pripada tržištu rada nego sistemu socijalnog zbrinjavanja. Sve drugo je samo skupa iluzija o jednakosti šansi, u kojoj se biro pretvara u dnevni boravak za one koji su posao odavno zamijenili čekanjem — uz blagoslov onih koji bi trebali uvoditi red, a ne ga održavati u haosu.

Objavio: Osman Delić

BiH Društvo