usnkrajina: 15-05-2026 | 12:14
PIŠE: Fahrudin Vojić
Stari Rimljani su, izgleda, prije dvije hiljade godina bolje razumijeli pravdu nego što je mi danas razumijemo uz sve naše reforme, strategije, akcione planove, evropske puteve i konferencije po hotelima sa četiri zvzjedice i hladnim kafama u pauzi. Jer, suština pravde nikada nije bila da svi dobiju isto. To je možda zgodno za parole, predizborne govore i jeftinu demagogiju, ali nije pravedno. Pravedno je da čovjek koji radi pošteno bude pošteno plaćen. Da onaj koji nosi posao na svojim leđima ne bude izjednačen sa onim koji na posao dolazi kao turista – malo sjedi, malo prošeta, malo nestane, malo odigra partiju igrica na telefonu, pa pred kraj radnog vremena uzdahne kako mu je dan bio težak. Kod nas se, međutim, često više cijeni podobnost od sposobnosti. Nije važno koliko znaš, nego „čiji si čovjek“. Nije važno koliko radiš, nego kome klimaš glavom. Tako marljiv čovjek i neradnik na kraju mjeseca stanu u isti red po platu, kao da su jednako znojili košulju. A nisu. Jedan je radio dok je drugi tražio najbolji ugao za ispijanje treće kafe. I onda se čudimo zašto nam odlaze doktori, inžinjeri, zanatlije, profesori, pošten svijet. Odlaze jer čovjek može podnijeti težak posao, ali teško podnosi nepravdu. Lakše je nositi vreću cementa nego gledati kako se trud ismijava, a nerad nagrađuje. Nije problem samo u malim platama. Problem je kada pošten čovjek vidi da njegov rad vrijedi isto kao i nečija simulacija rada. Ista bolest preselila se i u politiku, institucije, javni život. Svoje branimo čak i kada griješe, kradu, zloupotrebljavaju položaj ili gaze preko zakona. Tuđe meljemo i za najmanju sitnicu. Naše diplome su „elitne“, tuđe su „sumnjive“. Naši kadrovi su „stručni“, tuđi su „projektovani“. Naši propusti su „greške“, a tuđe greške su „afere stoljeća“. I tako već decenijama živimo u društvu dvostrukih aršina, uvjereni da će kuća opstati iako joj svaki dan vadimo po jednu ciglu iz temelja. Naši stari bi rekli – nema tu ni selameta ni hajra. I bili bi u pravu. Jer država ne propada samo zbog siromaštva. Država propada kada ljudi izgube vjeru da se rad, znanje i poštenje isplate. Kada vrijedni zašute, a podobni postanu mjera uspjeha. Kada se čovjek više mora dokazivati da je pošten nego sposoban. Dok god budemo izjednačavali radnika i neradnika, znanje i poslušnost, odgovornost i javašluk, teško ćemo dočekati zoru u ovoj našoj lijepoj Bosni. A zora ne dolazi od velikih riječi i patriotskih fraza. Dolazi tek onda kada svakome damo ono što mu pripada – i nagradu i odgovornost. Bez toga nema ni pravde, ni reda, ni države koja može ići naprijed. Nisu džaba Rimljani kazali „Suum cuique tribuere“ – svakome dati ono što mu pripada.