DRUŠTVO I DJECA: Norveška otvoreno govori o tabuima – seksu, smrti i nasilju, dok Balkan još traži odgovor na neka teža pitanja

Dok norveški autori za djecu pišu o seksualnosti, smrti, nasilju i mentalnim bolestima, podaci iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine upozoravaju da svako drugo dijete doživljava neki oblik fizičkog ili psihičkog kažnjavanja. Je li najveći tabu zaista seks ili nasilje o kojem se šuti?

„Norveška možda ne pokušava zaštititi djecu od teških tema, nego od šutnje o tim temama.“

Kada je švedsko-norveška autorica Anna Fiske objavila dječiju knjigu Kako se pravi beba?, nije očekivala da će zbog nje primati prijetnje smrću niti da će knjiga biti uklonjena iz pojedinih školskih biblioteka u Sjedinjenim Američkim Državama.

Knjiga, namijenjena djeci, jednostavnim ilustracijama objašnjava trudnoću, porođaj, medicinski potpomognutu oplodnju, usvajanje i osnovne činjenice o ljudskoj reprodukciji. U Norveškoj je postala uspješnica i dio šireg pristupa koji djecu tretira kao osobe sposobne razumjeti svijet oko sebe. U nekim drugim sredinama, međutim, proglašena je neprimjerenom.

Priča koju je ovih dana otvorio britanski Guardian zapravo nije samo priča o seksu i dječijim knjigama. Ona otvara mnogo dublje pitanje: kako društvo razgovara s djecom o stvarnosti?

Jer seksualnost nije jedina tema koju norveški autori smatraju važnom.

U dječijoj književnosti te zemlje mogu se pronaći knjige o nasilju u porodici, mentalnim bolestima roditelja, smrti, seksualnom zlostavljanju, razvodu, usamljenosti, depresiji, identitetu i drugim temama koje mnogi odrasli još uvijek smatraju neugodnima za razgovor.

Norveški pisac i ilustrator Svein Nyhus, čije su knjige obrađivale i nasilje u porodici te seksualno zlostavljanje djece, sažeo je taj pristup jednostavnom rečenicom: nije pitanje o čemu govorimo djeci, nego kako o tome govorimo.

Djeca ionako vide više nego što mislimo

Norveški stručnjaci i autori polaze od pretpostavke da djeca ne žive u vakuumu.

Ona vide vijesti, osjećaju napetosti među roditeljima, svjedoče razvodima, bolesti, smrti članova porodice, ekonomskim problemima i društvenim krizama. Čak i kada im odrasli ništa ne objašnjavaju, djeca pokušavaju sama pronaći odgovore.

Prema toj filozofiji, šutnja ne štiti dijete.

Naprotiv, često ga ostavlja samog s vlastitim strahovima.

„Djeca već žive među teškim temama. Pitanje je hoće li odgovore dobiti kroz razgovor ili kroz strah, glasine i internet.“

Upravo zato norveške škole, biblioteke, izdavači i stručnjaci godinama podržavaju sadržaje koji pomažu djeci razumjeti složene životne situacije.

A šta pokazuju podaci iz Hrvatske?

Dok se u javnosti često vode burne rasprave o tome treba li djeci govoriti o seksualnosti ili drugim osjetljivim temama, podaci koje je ovih dana predstavio UNICEF Hrvatska ukazuju na problem koji je mnogo konkretniji.

Prema njihovim podacima, svako drugo dijete u Hrvatskoj doživi neki oblik fizičkog ili psihičkog kažnjavanja.

Psihičko nasilje uključuje vrijeđanje, prijetnje, ponižavanje i emocionalno udaljavanje, a stručnjaci upozoravaju da takvi oblici ponašanja ostavljaju dugotrajne posljedice.

Istovremeno, organizacija Hrabri telefon navodi da se više od 40 posto poziva djece i mladih danas odnosi na probleme mentalnog zdravlja, uključujući anksioznost, depresivnost, strahove i samoozljeđivanje.

Drugim riječima, rasprava o tome šta djeca smiju čitati ili znati odvija se paralelno s činjenicom da značajan broj djece svakodnevno doživljava emocionalni ili fizički pritisak u vlastitom okruženju.

Bosna i Hercegovina: slični problemi, manje razgovora

Ni Bosna i Hercegovina ne odskače od regionalne slike.

Prema podacima UNICEF-a, više od polovine djece u BiH između dvije i četrnaest godina izloženo je nekom obliku nasilne discipline u porodici.

Poseban problem predstavlja činjenica da dio društva fizičko kažnjavanje i dalje ne doživljava kao nasilje, nego kao prihvatljiv odgojni alat.

Istovremeno, istraživanja pokazuju rast problema povezanih s mentalnim zdravljem djece i mladih, uključujući anksioznost, depresivnost i osjećaj nesigurnosti.

U takvom kontekstu postavlja se pitanje jesu li najveći društveni tabui zaista teme poput seksualnosti ili su to problemi koji se događaju mnogo bliže – unutar porodica, škola i svakodnevnog života.

„Ako svako drugo dijete doživljava psihičko ili fizičko kažnjavanje, možda najveći tabu nisu seksualne teme, nego nasilje o kojem se još uvijek govori šapatom.“

Norveški model nije savršen

Naravno, Norveška nije zemlja bez problema.

I tamo postoje slučajevi nasilja nad djecom, seksualnog zlostavljanja, porodičnih trauma i ozbiljnih društvenih rasprava o granicama dječije književnosti.

Međutim, razlika je u tome što norveško društvo već desetljećima nastoji takve teme izvući iz sfere šutnje.

Umjesto skrivanja problema, naglasak se stavlja na razgovor, edukaciju roditelja, stručnu podršku i razvoj emocionalne pismenosti kod djece.

To ne znači da djeci treba prikazivati svaku temu na isti način ili u svakoj dobi. Naprotiv. Norveški autori i psiholozi često ističu da je ključ upravo u prilagođavanju sadržaja uzrastu djeteta.

Tema sama po sebi nije problem.

Problem nastaje kada dijete ostane bez objašnjenja.

Možda postavljamo pogrešno pitanje

Rasprave o tome jesu li djeca „premala“ za razgovor o seksualnosti, smrti, mentalnim bolestima ili porodičnom nasilju vjerovatno će se nastaviti i u budućnosti.

Ali iskustvo Norveške sugerira da bi pravo pitanje moglo biti drugačije.

Ne šta djeca smiju znati.

Nego kako im pomoći da razumiju svijet u kojem već žive.

Jer dok odrasli raspravljaju o granicama prihvatljivih tema, mnoga djeca se istovremeno nose s anksioznošću, porodičnim sukobima, nasiljem ili osjećajem usamljenosti.

A o tome se, barem na Balkanu, još uvijek govori mnogo tiše nego o knjigama koje izazivaju kontroverze.

Pripremio: O. Delić