PETO GODIŠNJE DOBA: Topovi, Orwell i predizborna sunčanica

PIŠE: Niha Džanić

Ljeto je. Asfalt se topi, građani se tope, političari se ne tope. Oni cvjetaju. Što je temperatura viša, to su obećanja veća. Tako smo ovih dana, između svjetskog prvenstva, klimatskih upozorenja i predizbornih osmijeha širokih kao autoput kojeg nemamo, saznali da će bihaćki topovi s Bastiona nakon renoviranja biti premješteni na novu lokaciju. Zašto? To je pitanje koje se, izgle­da, smatra nepotrebnim detaljem. Kroz histo­riju su osvajačke vojske imale običaj da, nakon ulaska u grad, uklone simbole prethodne vlasti i postave svoje. Rimljani, Osmanlije, Austro-Ugari, razne vojske i ideologije. Prvo zastava, pa spomenik, pa naziv ulice. Nije se osvajao samo prostor nego i sjećanje. Jer onaj ko kontroliše prošlost, kontroliše i budućnost. Nije to izmislio ni Orwell. On je samo zapisao ono što su mnogi prije njega uspješno praktikovali. Naravno, niko ne tvrdi da je premještanje topova državni udar niti okupacija Bastiona. Ali čovjek se ipak zapita kako to da historijski ekspo­nati, nakon obnove, ne mogu biti vraćeni tamo gdje su stajali decenijama. Ako je cilj očuvanje identiteta grada, zašto ih udaljavati od mjesta s kojim ih gra­đani povezuju? Ako je cilj turizam, zar nije logično da budu tamo gdje turisti dolaze, fotografišu se i pitaju vodiče šta predstavljaju? Možda sam staromodna. Možda nisam dovoljno moderna da shvatim kako se historija danas čuva tako što se premješta. Možda je sljedeći korak da Kapetanova kula bude izmještena na neko visočište radi bolje preglednosti, a možda bude prodana u hotel, ko zna. Uostalom, živimo u vremenu kreativnih rješenja. U svijetu se trenutno održava Svjetsko prvenstvo za klubove. Gledamo ekipe koje dolaze iz različitih kultura, s različitim tradicijama i historijama. Niko nije rekao Real Madridu da zbog modernizacije izbaci svoje trofeje iz muzeja ili da Liverpool premjesti Anfield na pogodniju lokaciju. Tradicija se tamo smatra kapitalom. Kod nas se ponekad tretira kao komad namještaja koji treba premještati dok se ne pronađe odgovarajući ugao. A možda je problem u tome što se približavaju izbori. To je posebno godi­šnje doba. Sunce prži, termometri pucaju, a politička mašta dostiže rekordne vrijednosti. Odjednom se otkrivaju projekti, dijele osmijesi, obilaze gradilišta, otvaraju radovi koji još nisu završeni i najavljuju oni koji vjerovatno neće ni početi. Dok se građani hlade pod klimama koje jedva rade, kandidati nas uvjeravaju da živimo u gradu budućnosti. Doduše, budućnost uvijek nekako počinje odmah poslije izbora. Do tada ćemo, izgleda, čekati da saznamo gdje će završiti topovi. I nije problem u topovima. Problem je što se kod nas prečesto premještaju stvari koje imaju smisla, dok na istom mjestu ostaju stvari koje ga odavno nemaju. A to je već priča koja nema veze ni s Bastionom, ni s turizmom, ni s historijom. To je priča o politici. I ona se, za razliku od topova, nikada ne seli sa svog položaja.