POŽARI, SUŠE I KLIMATSKE PROMJENE: Kada vatra krene prema naselju, nema vremena za improvizaciju

Sve duži sušni periodi, visoke temperature i snažni vjetrovi povećavaju rizik od požara. Šta BiH i Bosanska Krajina mogu učiniti da stanovništvo bude spremno za pravovremenu evakuaciju koja je ključna?

Ljetni požari posljednjih godina sve češće prestaju biti samo problem vatrogasaca. Kada se spoje dugotrajna suša, visoke temperature, osušena vegetacija i jak vjetar, požar se u vrlo kratkom vremenu može pretvoriti u prijetnju kućama, infrastrukturi i ljudskim životima.

To je lekcija koju bi, nakon brojnih požara prvenstveno u regionu, ali i kod nas, ozbiljno trebale razmotriti sve lokalne zajednice – uključujući i Unsko-sanski kanton.

Nije dovoljno pitati koliko vatrogasaca imamo, koliko vozila može izaći na teren ili koliko je helikoptera moguće angažirati. Jednako važno pitanje glasi: šta će se dogoditi sa stanovništvom ako požar u kratkom vremenu ugrozi naseljeno područje?

Tada više nije presudno samo koliko je vatrogasaca na požarištu. Presudno je zna li stanovništvo šta treba učiniti, postoji li sistem upozorenja,i ono najvažnije, jesu li poznati pravci evakuacije, mogu li se ceste rasteretiti i imaju li nadležne službe uvježban način međusobne komunikacije. Naročito je važno sve uskladtiti s vrtićima, školama, bolnicama.

Plan evakuacije ne smije biti dokument koji niko nije isprobao

Jedna od najvažnijih lekcija velikih prirodnih katastrofa jeste da plan postoji tek onda kada ga profesionalci i odgovrni za zaštitu stanovništva znaju provesti u stvarnosti, u realnim situacijama. Velika tragedija u Omišu trebala bi biti upozorenje svima da što prije moramo razraditi jasne korake u postupanju kada doođe do katastrofe.

UN-ova organizacija za smanjenje rizika od katastrofa (UNDRR) pripravnost definira kao sposobnost institucija, zajednica i građana da pravovremeno predvide, odgovore na katastrofu i oporave se od njenih posljedica. U takvu pripravnost izričito ubraja planiranje evakuacije, javno informiranje, koordinaciju, obuku i terenske vježbe.

Drugim riječima, plan evakuacije koji postoji samo u ladici nije plan.

Stanovnici naselja ugroženog požarom trebali bi unaprijed znati najmanje četiri stvari: kada se evakuiraju, kojim putem, prema kojem sigurnom području i ko daje naredbu odnosno informaciju da je vrijeme za odlazak.

Ali tu se priča ne završava.

Potrebno je znati i šta se događa s ljudima koji nemaju automobil, starijim osobama koje žive same, osobama s invaliditetom, djecom, turistima, ljudima koji se u trenutku požara nalaze na poslu ili u nekom drugom dijelu naselja, kao i domaćinstvima koja imaju stoku i druge životinje.

Evakuacijski plan koji računa samo na zdravu odraslu osobu koja ima automobil nije potpun plan.

Najopasnija greška: čekati da se vatra približi

Kod velikog požara stanovništvo često može imati osjećaj da još ima vremena.

Vatra je “tamo negdje”, dim je još udaljen, vatrogasci su na terenu i možda će požar biti stavljen pod kontrolu.

Problem je što se situacija kod ekstremnih požara može promijeniti veoma brzo.

Evropska agencija za okoliš navodi da klimatske promjene povećavaju požarni rizik u Evropi. Više temperature, sušniji uslovi, češće suše i toplinski valovi stvaraju vegetaciju koja je podložnija paljenju, dok snažni vjetrovi mogu dodatno ubrzati širenje požara.

Zato je jedna od ključnih komponenti zaštite stanovništva rano upozoravanje.

Stanovnik ugroženog područja ne bi trebao prvi put čuti da se mora evakuirati onda kada vidi plamen iza kuće.

Upozorenje mora stići prije nego što nastane saobraćajni čep

Iskustvo velikih požara pokazuje zašto je vrijeme presudno.

Ako nekoliko stotina ili nekoliko hiljada ljudi istovremeno odluči napustiti ugroženo područje, prometna infrastruktura može postati usko grlo. Ako se na to dodaju dim, smanjena vidljivost, zatvaranje pojedinih cesta i panika, mogućnost brzog izlaska dodatno se smanjuje.

Zato rano upozorenje nije samo informacija. Ono je operativna mjera zaštite života.

Sistem upozoravanja mora biti višestruk: SMS poruke, sirene gdje je to opravdano, lokalni radio, službene internet-stranice i društvene mreže, ali i direktna komunikacija policije, vatrogasaca i civilne zaštite na terenu.

Evropska praksa već pokazuje da se sistemi ranog upozoravanja mogu koristiti i za slanje upozorenja direktno na mobilne telefone ljudi koji se nalaze na ugroženom području. Evropska agencija za okoliš kao primjer navodi Portugal, gdje se upozorenja šalju mobilnim telefonima aktivnim u područjima ugroženim požarima i drugim ekstremnim događajima.

UNDRR, zajedno sa Svjetskom meteorološkom organizacijom i Međunarodnom federacijom Crvenog križa i Crvenog polumjeseca, također naglašava potrebu za sistemima ranog upozoravanja koji moraju doprijeti do ljudi u različitim okolnostima, uključujući one koji se kreću ili se nalaze izvan svojih uobičajenih mjesta boravka.

Ali upozorenje vrijedi samo ako građani znaju šta ono znači

Nije dovoljno poslati poruku.

Građani moraju unaprijed znati razliku između upozorenja da postoji povećana opasnost i naredbe da se područje napusti.

Još važnije – moraju imati povjerenje u sistem.

Ako se upozorenja godinama šalju bez jasnih kriterija ili ako građani ne znaju šta nakon njih slijedi, postoji opasnost od ignoriranja budućih upozorenja.

Zato bi i u Bosanskoj Krajini trebalo razmotriti organiziranje simulacijskih vježbi evakuacije.

Jednom ili nekoliko puta godišnje, u saradnji sa lokalnom zajednicom, policijom, vatrogascima, zdravstvenim službama, civilnom zaštitom, školama i drugim institucijama, mogla bi se simulirati situacija u kojoj požar ugrožava određeno naselje.

Ne bi se morala paliti nikakva vatra.

Dovoljno bi bilo aktivirati sistem upozorenja, simulirati zatvaranje pojedinih saobraćajnica, odrediti alternativne pravce i provjeriti koliko je vremena potrebno da stanovništvo napusti ugroženu zonu.

Tek tada bi se vidjelo gdje sistem puca.

Šta ako je glavni put blokiran?

To je jedno od najvažnijih pitanja svakog evakuacijskog plana.

Za svako rizično naselje trebalo bi unaprijed odrediti najmanje jedan alternativni pravac, a gdje je moguće i više njih.

Američki Crveni križ u svojim preporukama za područja ugrožena požarima izričito savjetuje da domaćinstva imaju više evakuacijskih pravaca i da ih unaprijed uvježbaju.

To je princip koji se može primijeniti i kod nas.

Jer plan koji kaže “evakuacija će se obaviti putem lokalne ceste” nije dovoljan ako ta cesta u kritičnom trenutku postane neprohodna.

Potrebno je znati:

• koja cesta je primarni pravac;
• koja je alternativni pravac;
• gdje su moguća uska grla;
• ko upravlja saobraćajem;
• gdje se uspostavlja prihvat stanovništva;
• kako se prevoze osobe koje ne mogu samostalno napustiti područje;
• gdje se upućuju ljudi koji ostanu bez mogućnosti povratka kući.

Građani također moraju biti obučeni

Odgovornost ne može biti samo na institucijama.

Stanovništvo mora znati osnovna pravila ponašanja.

Domaćinstvo koje živi u blizini šumskog ili niskog rastinja trebalo bi unaprijed imati dogovoreno gdje se članovi porodice sastaju ako budu razdvojeni, kojim putem napuštaju područje i gdje odlaze.

Potrebno je pripremiti osnovne dokumente, lijekove, vodu, nešto hrane, baterijsku lampu, punjač ili rezervnu bateriju za telefon i druge neophodne stvari koje se mogu brzo ponijeti.

Posebno treba planirati evakuaciju djece, starijih osoba, osoba s invaliditetom i kućnih ljubimaca.

Crveni križ preporučuje da domaćinstva unaprijed odrede kamo će otići, kojim putem i gdje će boraviti, da imaju rezervne pravce te da ih praktično uvježbaju.

To nije pretjerani oprez.

To je standardna priprema za vanrednu situaciju.

Prevencija počinje mnogo prije nego što se pojavi dim

Evakuacija je posljednja linija zaštite.

Prava prevencija počinje mnogo ranije.

Evropska komisija i evropske stručne institucije sve više zagovaraju integrirano upravljanje rizikom od požara: upravljanje šumama i zemljištem, smanjenje gorivog materijala, zaštitne koridore, rano otkrivanje požara, prostorno planiranje, pripravnost i efikasan odgovor.

To znači da se oko naselja ne može nekontrolirano gomilati suha vegetacija, a onda očekivati da će vatrogasci riješiti problem kada požar već dođe do kuća.

U rizičnim područjima treba analizirati stanje šuma, šumskih puteva, protivpožarnih prosjeka, pristupnih puteva i izvora vode.

Posebnu pažnju treba posvetiti prostoru na granici između šuma, poljoprivrednog zemljišta i naselja.

Upravo takva područja mogu postati kritične tačke kada se spoje visoke temperature, suša i vjetar.

Klimatske promjene mijenjaju i način na koji moramo planirati požare

Ovo je možda najvažnija stvar koju više ne možemo ignorirati.

Evropa se zagrijava brže od globalnog prosjeka, a posljedice uključuju češće i intenzivnije toplinske valove, suše i požare. Evropska agencija za okoliš upozorava da se područja s povećanim požarnim rizikom šire i prema centralnim dijelovima kontinenta.

To znači da se ni Bosanska Krajina ne može oslanjati na pretpostavku da su ekstremni požari “problem nekih drugih krajeva”.

Podaci EEA o budućim promjenama broja dana s visokim i ekstremnim požarnim rizikom obuhvataju i Bosnu i Hercegovinu.

Istovremeno, dugotrajna suša dodatno isušuje vegetaciju i povećava količinu lako zapaljivog materijala. EEA upozorava da produžene suše povećavaju rizik od požara jer smanjuju vlažnost tla i narušavaju stanje vegetacije.

Zato se procjene rizika više ne mogu raditi kao da će klimatski uslovi ostati isti kao prije nekoliko decenija.

Odgovor ne može biti samo: “Imamo vatrogasce”

Vatrogasci su prva i najvažnija linija odbrane kada požar izbije, ali savremeni sistem zaštite od požara mora biti mnogo širi.

Potrebna je koordinacija vatrogasaca, civilne zaštite, policije, zdravstvenih službi, lokalne uprave, šumarskih službi, elektrodistribucije, komunalnih službi i drugih subjekata koji mogu biti važni u kriznoj situaciji.

Još važnije, njihove procedure moraju biti međusobno usklađene.

Ako jedan dio sistema ne zna šta radi drugi dio sistema, najbolji plan može izgubiti vrijednost upravo u najkritičnijim minutama.

Zato bi svaka veća lokalna zajednica trebala povremeno provjeravati svoj plan zaštite i spašavanja kroz simulacije stvarnih scenarija.

Ne samo na papiru.

Na terenu.

Šta bi konkretno trebalo uraditi u Bosanskoj Krajini?

Prvi korak mogao bi biti izrada ili ažuriranje karata požarnog rizika za naseljena područja.

Zatim bi trebalo identificirati naselja i objekte kod kojih bi evakuacija bila posebno zahtjevna.

Nakon toga treba definirati evakuacijske pravce, alternativne pravce, mjesta okupljanja i prihvatne lokacije.

Ali najvažnije je da se sve to testira.

Jedna dobro organizirana vježba mogla bi pokazati više problema nego deset sastanaka na kojima se čitaju postojeći planovi.

Koliko vremena treba da upozorenje stigne do stanovnika?

Koliko ljudi ga je primilo?

Koliko vremena treba da se napusti ugroženo naselje?

Šta se događa ako je glavna cesta zatvorena?

Kako se evakuiraju nepokretne osobe?

Ko preuzima djecu iz škole ako je škola u zoni opasnosti?

Ko prevozi ljude bez automobila?

Gdje odlaze evakuirani?

Ko daje informacije njihovim porodicama?

Ko donosi odluku o povratku?

To su pitanja na koja se mora odgovoriti prije požara, a ne kada se požar već približi kućama.

Najskuplja greška je pripremati se tek nakon katastrofe

Nakon svake velike tragedije prirodno se postavlja pitanje: je li se nešto moglo učiniti ranije?

Ali cilj ozbiljnog sistema zaštite nije samo utvrditi šta je pošlo po zlu nakon katastrofe.

Cilj je iste slabosti pronaći dok još imamo vremena da ih ispravimo.

Evropska unija je upravo zbog rastućeg rizika od velikih požara posljednjih godina počela snažnije insistirati na integriranom upravljanju rizikom – od prevencije i upravljanja prostorom do pripravnosti, odgovora i oporavka. Vijeće EU je u junu 2026. usvojilo preporuku o integriranom upravljanju rizikom od šumskih požara, nakon što je 2025. godina donijela više od milion hektara opožarene površine u EU i rekordan broj aktiviranja Mehanizma civilne zaštite EU.

Poruka je jasna: požar se više ne može tretirati samo kao incident koji počinje kada neko nazove vatrogasce.

On počinje mnogo ranije – načinom upravljanja prostorom, stanjem vegetacije, procjenom rizika, meteorološkim praćenjem i spremnošću institucija.

A kada izbije, posljednja stvar koju bi stanovništvo trebalo čuti jeste:

“Šta ćemo sada?”

Na to pitanje odgovor mora postojati unaprijed.

Jer kada se vatra približi naselju, vrijeme za izradu plana više ne postoji.

Tada se plan samo – provodi.

---

O. Delić

civilna zaštita požar vatrogasci