PETO GODIŠNJE DOBA: Država koja se voli i kad ništa ne daje

PIŠE: Niha Džanić

Prije nekoliko mjeseci, pa opet nedavno, u Unsko-sanskom kantonu dogodilo se nešto što je postalo toliko normalno da više skoro nikoga ne iznenađuje. Oni koji odlučuju o sudbinama drugih odlučili su malo popraviti vlastitu. Pa da, kad se može, što se ne bi. Plate zastupnika, fu­nkci­onera i uposlenika u biranim institucijama, skočile su za više od prekomnogo posto. Neki su preko noći postali bogatiji za oko par hiljadarki mjesečno. Neki za par desetina hiljada mjesečno, ima se može se. Profesionalni zastupnici približili su se primanjima od četiri i po hiljade maraka, dok su rukovodeće pozicije otišle i preko pet hiljada. Naravno, sve je to potpuno legalno. U Bosni i Hercegovini najveća je sreća kad sam sebi možeš biti i poslodavac i sindikat. A budžet na kojem jašeš da bude radnička klasa. Dok su sebi povećavali plate, domovi zdravlja traže ljekare, bolnice traže specijaliste, škole nastavnike, a cijeli gradovi stanovnike. Ljudi odlaze. Ne odlaze zato što vole Njemačku, Austriju ili štajaznam, sve sjedinjenje države skupa zajedno. Odlaze zato što ne mogu više čekati da neko počne raditi posao za koji je dobro plaćen. A upravo tu počinje najveća bosanska tragedija. Oni koji bi morali liječiti sistem liječe vlastite platne liste. Zatim se desi nešto što nikakav budžet, kabinet ni ministarstvo ne mogu kupiti. Zmajevi izađu na teren. Odjednom cijela Amerika postane malo bosanska. Ulice, stadioni, restorani i trgovi prekriju se plavo-žutim zastavama. Hiljade ljudi dolaze iz svih krajeva Sjedinjenih Država da podrže reprezentaciju Bosne i Hercegovine. U Kaliforniji bosanski restorani po­staju mjesta hodočašća navijača, a ljudi prelaze hiljade kilometara samo da bi vidjeli zastavu zemlje iz koje su nekada morali pobjeći. I tada se čovjek mora zapitati: Gdje još postoji država koju toliko vole ljudi kojima je tako malo dala? Nije ih država dočekala u Americi. Nije im država našla posao. Nije im država platila kartu za stadion. Pardon, nekima jeste, ali to nisu ovi koji su nam pokazali da se domovina voli i kad ništa ne daje. Nije im država sačuvala identitet. Sačuvali su ga sami. I onda dođu na utakmicu sa suzama u očima dok pjevaju himnu zemlje koja ih se često sjeti samo kada treba poslati glasački listić. To je čudo Bosne i Hercegovine. Što je manje dobiješ, više je voliš. A onda se već iza ugla pojavljuju isti oni koji će za nekoliko mjeseci krenuti po glasove za oktobarske izbore. Ponovo će pričati o patriotizmu. Ponovo o mladima. Ponovo o zdravstvu. Ponovo o odlasku stanovništva. Ponovo o reformama. Ponovo o budućnosti. A budućnost im, nekako, uvijek izgleda kao nova funkcija, nova komisija, novi upravni odbor ili nova povišica. Narod glasa za bolji život. Oni glasaju za vlastite plate. Narod sanja bolnice. Oni sanjaju budžete. Narod sanja povratak ljudi. Oni sanjaju još jedan mandat. Zato bi možda ove jeseni birači trebali postaviti samo jedno pitanje: Ako vam je bilo tako teško prethodnih godina, kako ste onda uspjeli sebi toliko povećati primanja? Odgovor na to pitanje vrijedi više od svih predizbornih plakata zajedno. Jer Bosnu i Hercegovinu danas ne nose oni koji od nje najviše uzimaju. Nose je oni koji su je odnijeli preko okeana, razvili njenu zastavu pod američkim nebom i pokazali svijetu da se domovina može voljeti čak i onda kada domovina ne zna uzvratiti.