DOGOVOREN PREKID VATRE: Šta nas je dovelo na rub globalne katastrofe?

Izraelska vlada potvrdila dogovor o prekidu vatre uz posredovanje SAD-a

Izraelska vlada potvrdila je medijske izvještaje da je prihvatila prijedlog o prekidu vatre, koji je posredovan od strane Sjedinjenih Američkih Država, nakon skoro dvije sedmice direktnog vojnog sukoba s Iranom.

U službenom saopćenju navodi se:

Uzimajući u obzir da su ciljevi operacije postignuti, i u punoj koordinaciji s predsjednikom Trumpom, Izrael je prihvatio predsjednikov prijedlog o obostranom prekidu vatre.”

“Izrael zahvaljuje predsjedniku Trumpu i Sjedinjenim Američkim Državama na podršci u odbrani zemlje i njihovom učešću u eliminaciji iranske nuklearne prijetnje.

Ali zašto je zapravo došlo do ove eskalacije? Zašto jedna država koja leži na ogromnim zalihama nafte ulaže desetljeća u razvoj domaće nuklearne energije, i to pod tolikom međunarodnom sumnjom? Odgovori sežu duboko u historiju, identitet i traumu naroda koji decenijama pokušava vratiti kontrolu nad vlastitom sudbinom.

---

Nezavisnost kao nuklearno gorivo

Još krajem sedamdesetih, uoči Islamske revolucije, lideri tadašnje opozicije dogovorili su osnovna načela nove vlasti. Iako je prvobitni dogovor govorio o demokratskoj i islamskoj državi, u Parizu je naknadno dodana i treća ključna vrijednost: nezavisnost. Taj dodatak nije bio formalnost, nego refleks višedecenijskog osjećaja potčinjenosti i izrabljivanja — od britanskog utjecaja nad naftom, do rušenja legitimnih lidera od strane stranih sila.

Upravo se ta potreba za nezavisnošću danas ogleda u iranskoj tvrdoglavoj borbi da samostalno obogaćuje uranij. I dok Washington i Tel Aviv to tumače kao znak da Teheran krije vojne ambicije, za Irance je to simbol suvereniteta i dostojanstva.

---

Spor oko obogaćivanja – tehnološki suverenitet ili skriveni program?

U nuklearnoj tehnologiji, granica između civilne i vojne upotrebe često je tanka. Uranij obogaćen do 3,67% dovoljan je za elektrane, ali sve iznad 60% (kao što Iran sada ima) ulazi u opasnu zonu — svega nekoliko tehničkih koraka od 90%, koliko je potrebno za bombu.

Zvanični Teheran tvrdi da su ovi nivoi rezultat postepenog odgovora na američko napuštanje nuklearnog sporazuma (JCPOA) iz 2018., što je uvelo nove sankcije i izolovalo Iran i od Evrope. S druge strane, glasovi iz SAD-a upozoravaju da takva tvrdoglavost nema logike ako cilj nije oružje.

Američki potpredsjednik nedavno je napisao:

“Jedno je imati nuklearnu energiju, ali sasvim drugo zahtijevati kompleksne sisteme za obogaćivanje uranija. I još ih zadržavati dok kršiš međunarodne obaveze.”

---

Naslijeđe povreda i dvostrukih aršina

Iran se već decenijama osjeća izigranim. Lideri poput bivšeg predsjednika Rohanija i ministra Zarifa izložili su se unutrašnjim kritikama kako bi potpisali sporazum sa Zapadom – samo da bi ih kasnije isti taj Zapad iznevjerio. Dodatan gnjev izaziva činjenica da Izrael, koji nikada nije potpisao sporazum o neširenju i posjeduje neprovjereni nuklearni arsenal, uživa podršku i toleranciju Zapada.

---

Od “atoma za mir” do nacionalnog ponosa

Ironično, upravo su Zapadnjaci uveli nuklearnu tehnologiju u Iran. Pod šahom, uz američku saglasnost, Iran je planirao izgraditi više od 20 nuklearnih elektrana. Cilj je bio moderan Iran koji izvozi struju i razvija se uz podršku evropskih firmi poput Siemensa.

Ali nakon revolucije 1979., novi lideri prekidaju projekte — smatrajući ih simbolom dekadentnog Zapada. No, realnost na terenu (rat s Irakom, nedostatak energije, međunarodna izolacija) brzo ih je natjerala na tiho oživljavanje programa.

Do 1990. godine plan je bio da 20% energije dolazi iz nuklearnih izvora. Poznati političari poput Rafsandžanija pozivali su naučnike da se vrate i grade domovinu. “Ako ne služiš Iranu, kome ćeš?”, poručivao je.

---

Sumnje, inspekcije i pregovori

U 2002. otkrivena su tajna postrojenja za obogaćivanje (Natanz i Kašan), što je izazvalo globalnu zabrinutost. Iran je tvrdio da nije prekršio pravila jer postrojenja nisu radila, te da ima pravo na miroljubivi program pod okriljem IAEA.

Uslijedile su godine diplomatije. Iran je dopustio inspekcije i privremeno suspendovao obogaćivanje, ali naglasio da to čini dobrovoljno, kao znak dobre volje, ne kao obavezu. Kada je Ahmadinedžad došao na vlast, tvrdi tonovi su se vratili:

“Ovo nije nuklearno oružje — ovo je nauka, medicina, energija i ponos mladih Iranaca.”

---

Identitet, a ne oružje

Mnogi analitičari smatraju da je nuklearni program Irana više pitanje identiteta i suvereniteta, nego vojne moći. Bivši šef UN-ove agencije ElBaradei rekao je:

“Iranci žele prestiž i status regionalne sile. Nuklearna tehnologija je za njih simbol tog statusa.”

Slično je i bivši predsjednik Rohani objasnio:

“Za nas, savladavanje nuklearnog ciklusa nije samo energetsko pitanje. To je stvar dostojanstva – pitanje ko smo mi kao narod.”

---

Cijena dostojanstva

Ako je sve to samo o nezavisnosti, Iran je za tu ideju platio visoku cijenu: sankcije, izolaciju, ratne udare, gubitak ekonomske stabilnosti i talas emigracije.

I upravo sada, dok se javnost nada da će najavljeno primirje donijeti barem privremeni predah, ostaje pitanje: hoće li ova prilika biti iskorištena za novi pokušaj razumijevanja, ili samo za predah pred novi sukob?

---

Objavio: usn krajina

Svijet Treći