INTERVJU: NIJAZIJA MASLAK, HISTORIČAR: ZAVNOBiH i državnopravni kapacitet Bosne i Hercegovine

Odlukom ZAVNOBiH-a, donesenom na njegovom Prvom zasjedanju 25. novembra 1943. godine u Mrkonjić-Gradu (Varcar Vakufu), uspostavljenoje njeno teritorijalno jedinstvo i obnovljena njena državnost. Odlukama koje je ZAVNOBiH donio na Drugom zasjedanju, održa­nom u Sanskom Mostu u ljeto 1944. godine Bosna i Hercegovina je konstituirana u svojim povijesnim granicama kao država ravnopra­vnih građana Srba, Musli­mana (Bošnjaka) i Hrvata, odnosno kao federalna jedi­nica u okviru bivše Jugo­sla­vije. Ove odluke sazrele su i donesene u kontekstu i uslo­vima velikog antifašisti­čkog rata u Evropi i na tlu Bosne i Hercegovine 1941 – 1945. godine. Ovim je ZAVNOBiH izvršio restituciju državnosti i teritorijalne cjelovitosti Bosne i Hercegovine koja je, prvi put u hiljadu godina, bila narušena od strane šestojanuarskog režima 1929. godine i okupacijom 1941. godine. Odatle je na temelju ZAVNOBiH-a, odnosno ZAVNOBiH-om uspo­sta­vljenog položaja Bosne i Hercegovine u okviru jugoslove­nske federacije, 1992. godine došlo do međunarodno-pra­vnog priznanja Bosne i Hercegovine kao samostalne države.

KRAJINA: ZAVNOBiH predstavlja izuzetno značajan datum u historiji Bosne i Hercegovine. Mnogi tvrde da se radi o najznačajnijem događaju u historiji BiH.

Maslak: ZAVNOBiH pre­dsta­vlja izuzetno značajan datum u historiji Bosne i Hercegovine, ali niukom slu­čaju ne može stajati kao ekvivalent za sve ono što se dešavalo prije, ili kao vrijednost koja je jednaka svemu onome što se deša­valo u Bosni prije ZA­VNO­BiH-a. Ja ZAVNOBiH razumijem kao rezultat histori­jskog razvoja i događanja u Bosni koji su je učinili histo­rijskom činjenicom o kojoj su i predstavnici naroda u ZA­VNO­BiH-u morali voditi raču­na. ZAVNOBiH i AVNOJ, neo­vi­sno o njihovom pojmo­vnom značenju, za historiju Bosne znače samo obnavljanje državnosti Bosne, a u tim vreme­nima sa dodatkom i He­rce­govine. Samo obnavljanje državnosti, opet pojmovno shvaćeno, bezuvjetno je potvrda historijskog postojanja i trajanja zemlje Bosne kao države, jedi­nstvene u geopoli­tičkom, dru­štve­nom i etničkom smislu, sa svim realnim povije­snim mijenama u njenom biću.

KRAJINA: Koncept države i državnosti su moderni pojmovi, teško ili gotovo nikako spojivi sa starijom prošlošću i zato historičari medijavelisti i pravni historičari imaju problema u njihovoj upotrebi. Poznata hrvatska historičarka Nada Klaić, upotrebljavala je sintagmu „organizacija političke vlasti“, bosanskohercegovački historičar Muhamed Hadžijahić „ranofedudalni politički subjektivitet“, a Mustafa Imamović „poliitčki idenitet“ i „državno-pravni kapacitet“.

Maslak: Oblici udruživanja grupa ljudi u političke i hijerarhijske organizirane zajednice postojali su na ovim prostorima i dosta prije srednjeg vijeka, kakav je bio slučaj sa pred iliriskim i ilirskim zaje­dni­cama, što je činjenica koja se često zaboravlja. Ipak prvi put da se jedna takva zajednica naziva bosanskim imeniom ujedno je i prvi spomen Bosne u pisanim izvorima. Još polovinom 10. stoljeća bizantski car Konstantin Porfirogenet je u svom spisu „De administrando imperio“ spomenuo termin „horion Bosona“, zemlja(zemljica) Bosna. Od tog trenutka pratimo razvoj bosanske državo­tvorne zajednice do njenog uobličavanja u banovinu, a kasnije i kraljevinu. Spome­nuti razvoj je prekinut ili zamrznut 1463. godine, od kada je Bosna bila u dvaju carstava i jedne uniformirane kraljevine, da bi se revitalizirao tek 1943. godine na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Mrkonjić-Gradu, a potpuno realiziran bio sa proglaše­njem nezavisnosti R BiH 1992. godine.

KRAJINA: Mada su se na teritoriji Bosne i Hercegovine vodile oštre borbe, a neki njenidijelovi od 1941. bili poprišta masovnog otpora, zašto sve do 1943. u njoj nije bilo centralnog naro­dnooslobodilačkog odbora?

Maslak: Na to je svakako utjecala i činjenica da u ruko­vo­dstvu NOP-a nije bila jasno uobličena predstava o budu­ćem statusu BiH.Vojislav Simović i Branko Petranović ustvrđuju da rukovodstvo KPJ nesumnjivo nije željelo da otvara ovo osjetljivo pitanje sve dok ne dođe do “vidnijeg raslojavanja u redovima mu­sli­mana i Hrvata i njihovog masovnijeg pristupanja naro­dno­oslo­bodilačkom pokretu”. Razlozi su ipak dublji i višeslojniji. Dugo su zaobilažena deklarativna izjašnjavanja i rješenja budu­ćeg unutrašnjeg uređenja Jugoslavije koja bi iritirala naročito zapadne saveznike koji su se, priznavajući izbje­gličku vladu u Londonu, pozivali na principe legali­teta. “Proleter”, glavno gla­silo CK KPJ je još 1937. pisao kako komunisti ističu parolu demokratske i federativne Jugoslavije. Najviši partijski forumi nisu 20-ih i 30-ih godina XX stoljeća iskazivali dovoljno razumijevanja i pažnje urgentnim društve­nim pitanjima u Bosni i Hercego­vini, kao ni partijskim punktovima u njoj,iako su tada kroz CK KPJ prošli, ili su se nalazile mnoge ličnosti koje su poticali upravo iz BiH. Provincijalni tretman BiH, svojstven krugovima građa­nske­ politike, nije bio posve stran ni prvacima KPJ.CK KPJ je sve partijske organizacijeu BiH od 1938. vezao za obnovljeni Pokrajinski komitet KPJ za Bosnu iHercegovinu.CK KPJ se za parolu autonomije BiH izjasnio tek u prvomajskomproglasu 1940. godine. Autono­mni položaj BiH bio je prihvaćen u Rezoluciji V Zemaljske konferencije KPJ koja je u oktobru 1940. održana u Dubravi kod Za­greba. U Rezoluciji sa ove konferencije KPJ bilo je iskazano da “narodi Bosne iHercegovine treba da se sami slobodno opredijele i nađu rješenje za uređenje utim oblastima i slično”.Tito je tada istakao kako je Bosna “jedno, zbog vjekovnog zaje­dničkog života, bez obzira na vjeru”. Sam pojam autono­mije je neodređen i podliježe različitom shvatanju, u ovisnosti od zagovornika takve ideje i prilikau kojima se ona promovira. CK KPJ je u no­ve­mbru 1941., u “Borbi” naglašavao da “Bosna i He­rce­govina moraju postati slobodne, a u njima mora biti ostvarena puna ravnopra­vnost svih njenih stanovnika, kako Srba i Hrvata, tako i muslimana” da je put Naro­dno­oslobodilačke borbe put na kome će Bosna “zaista postati ono što mora da bude: spojnica hrvatskog i srpskog naroda ujedinjenih u zajedničkoj borbi protiv okupatora”. CK KPJ, Vrhovni štab NOP i DVJ, PK KPJ za BiH i Glavni štabNOPO za BiH tokom 1941. i 1942. uputili su niz proglasa i letaka narodima u BiH, ukazujući na njihove specifične prilike i perspektive. U pismu CK KPJ upućenom u jesen 1941. sekretaru CK KP Hrvatske o planiranom formiranju narodne vlade Jugoslavije bilo je, pak, istaknuto da bi ona trebala biti sastavljena od desetak članova, i to “oko tri-četiri iz Hrvatske, dva iz Slovenije, četiri iz Srbije idva iz Crne Gore”.

KRAJINA: Nedostatak zaokružene, precizne koncepcije o budućem uređenju jugoslavenskedržavne zajednice u okviru KPJ, rezultirao je i raznim, nerijetko oprečnim rješenjima, pa čak i zaokretima kada je BiH u pitanju.

Maslak: Bilo je veoma teško prevladati shvatanja o Jugo­sla­viji kao srpskoj državi u kojoj su živjeli i drugi narodi. U dokumentima Prvog zasje­danja AVNOJ-a u Bihaću nema jedinstvenog tretmana Bosne i Hercegovine. U Re­zo­lu­ciji o osnivanju AVNOJ-a posebno se govorilo o He­rce­govini, a posebno o Bosni, dok se u Proglasu koji je sa ovog skupa bio upu­ćen narodima Jugoslavije govorilo o BiH “kao jedinici u našoj bra­tskoj zajednici”. Uoči konstituiranja ZAVNO Crne Gore i Boke u novembru 1943., poja­vila se i ideja da se Hercegovina veže za Crnu Goru i Boku, a da Dubrovnik dobije posebnu autonomiju, da to bude među republički grad. O potrebi da se obra­zuje “AVNOBiH kao poli­ti­čki forum” Pokrajinski komi­tet KPJ za BiH je još 18. aprila 1943. informirao CK KPJ. Tim pripremama je prethodio razgovor Tita sa predstavnicima PK KPJ za BiH u junu 1943. kod Kladnja. Ova je inicijativa potpunije elaborirana u pismu oblasnim partijskim komitetima sredinom septembra 1943. godine. U pismu koje je PK KPJ za BiH 14. septembra 1943. uputio Uglješi Dani­loviću u Hercegovinu se, izme­đu ostalog, navodi: “Mi mislimo da je situacija sazrela da se formira zemaljski AVNO za Bosnu i Hercego­vinu, o čemu smo već ranije obavijestili CK. Smatramo da je potrebnoizaći pred najšire mase sa našim stavom po pitanju Bosne i Hercegovine u budućoj ravnopravnoj zaje­dnici naroda slobodnog juga. U okviru demokratskih zahtjeva dolazi zahtjev autono­mije Bosne i Hercegovine. Parolu slobodne i izmirene Bosne i Hercegovine treba odmah popularisati, naročito među srpskim masama. Ideja autonomije bliska je muslimanskim masama, iako naše shvatanje autonomije nema ničega zajedničkog s parolom bosanskog begovata”.

KRAJINA: Zašto se u jugoslavenskoj komuni­stičkoj partiji veoma sporo razvijala ideja o ravnopravnom položaju BiH u jugoslavenskoj federalnoj zajednici? Zašto je KPJ do zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu bila na stanovištu da BiH ima autonoman status, a ne republički? Zašto se pri tome prevashodno mislilo na “autonomiju uz republiku Srbiju?

Maslak: Stepen posebnosti BiH bio je dugo predmet rasprava u vrhu NOP-a. U procesu konstituiranja federalnih jedinica BiH je bila posljednja u nizu. U Zapi­sima iz oslobodilačkog rata, Rodoljub Čolaković je napi­sao da se novembarskih dana 1943. u Jajcu mnogo diskutiralo (“dugo raspra­vljalo”) o polo­žaju BiH, do­dajući da su pored Tita, na pripremama odluka AVNOJ-a radili Edvard Kardelj, Ale­ksa­ndar Ranko­vić, Moša Pijade i drugi. U docnijoj lite­raturi o ovoj tematici malo će se pominjati ime Aleksandra Rankovića i njegova uloga u pripremama ovog skupa, vjerovatno zbog njegovog razlaza sa Titom i defini­tivnog silaska sa politi­čke scene šezdesetih godina XX sto­ljeća. U Pokrajinskom ko­mitetu KPJ za BiH vođene su u Ribniku i Jajcu žive diskusije oko budućeg položaja BiH. Rje­šavanje njenog statusa očito se sukobilo snačelom “koliko nacija toliko i federalnih jedinica”. Alternativa pri­ključivanja BiH federalnoj jedinici Srbiji ili Hrvatskoj, što bi izazvalo podozrenje hrvatskog, odnosno srpskog stanovništva i dalo snažnog povoda za nesigurnost, pa i otpor Bošnjaka, nije mogla doći u obzir kao konačno rješenje. BiH u okviru Hrvatske ili Srbije, predstavljalo bi zapravo, izme­đu ostalog, potvrđivanje težnji marionetske NDH Ante Pa­ve­lića, odnosno če­tni­čkog pokreta Draže Miha­i­lovića. Koncepcija da BiH kao auto­nomna jedinica bude dire­ktno povezana sa save­znim ustanovama jugo­sla­venske federacije, sa nešto manjim pravima od federa­lnih jedi­nica, također nije bila prihva­ćena, iako je to bio konstruktivni pomak u traže­nju defi­nitivnog rješenja za BiH. Argumenti PK KPJ za BiH da Bosna i Hercegovina bude konstituirana kao zasebna jedinica ravnopravna sa osta­lim federalnim jedinicama, nisu prihvaćeni od svih čla­nova CK KPJ koji su uče­stvo­vali u diskusiji, već jeosta­vljeno da se to pitanje kona­čno riješi sa Titom. O krupnom pitanju državnog polo­žaja BiH odlučivalo se u veoma uskom krugu, koji nije obuhvatao ni deset ljudi. Du­žnosti u vrhu pokreta su ra­spo­ređivane iz potreba, ali i prema ličnim afinitetima i dotadašnjem radu. Tome se potom formalno davala na­kna­dna, nužna forma demo­kra­tičnosti i institucionalnog odlučivanja. Za brojna sušti­nska pitanjavezana za stvara­nje nove jugoslavenske zaje­dnice nema izvornih doku­me­nata, čime je ostavljen slobo­dan prostor za različita naga­đanja, špekulacije i impro­vizacije.

Rodoljub Čolaković (lijevo) i Avdo Humo, narodni heroj

KRAJINA: Uoči zasjedanja ZAVNOBiH-a vođeni su iscrpni razgovori između predstavnika PK KPJ za BiH, Rodoljuba Čolakovića i Avda Hume, sa predstavnicima CK KPJ, oko budućeg statusa BiH. Da li vođenje odvojenih razgovora sa pojedinim lično­stima iz vrha NOP-a pokazuje da se do konačnog rješenja oko budućeg statusaBiH nije jednostavno došlo?

Maslak: Rodoljub Čolaković piše da je stav Pokrajinskog ko­mi­teta KPJ za BiH bio da Bosna i Hercegovina treba biti jedna od federalnih jedi­nica: “Obaviješten o raspravi i o argumentima PK BiH, Edva­rd Kardelj se složio s njima, izvijestio Tita, i on se saglasio sa stavom PK BiH da Bosna i Hercegovina bude šesta fe­de­ralna jedinica Demokra­tske Federativne Jugosla­vije”. Slično je pisao i Avdo Humo: “Sa shvaćenom koncepcijom Bosne i Hercego­vine kao federalne jedinice u federalnoj Jugoslaviji krenuo je prvih dana novembra 1943. dio Pokrajinskog komiteta (R. Čolaković, A. Humo) sa više uglednih građanskih poli­ti­čara iz istočne Bosne za Jajce, gdje su se nalazili Vrhovni štab i CKKPJ. Kad smo stigli u Jajce, dobili smo nacrt jedne odluke kojom je trebalo Bosnu i Hercegovinu konstituisati kao autonomnu po­kra­jinu neposredno vezanu za jugoslovensku federaciju. Taj nacrt odluke direktno se sudario sa našom novom koncepcijom i zbog toga je zapo­čela diskusija sa pojedi­nim članovima CK (M. Pijade, Žujovićem, \ilasom i E. Kardeljom)”. D. Borovča­nin iznosi podatak da je vođen zaseban razgovor sa Edvardom Kardeljom koji je prihvatio argumente PK KPJ za BiH. On dalje navodi da su članovi PK KPJ za BiH upoznali konačno i Tita sa argumentima koji govore u prilog priznavanja BiH kao federalne jedinice, što je Tito “odmah prihvatio”.Vođenje odvojenih razgovora sa poje­di­­nim ličnostima iz vrha NOP-a pokazuje da se do ko­načnog rješenja oko budućeg statusa BiH nije jednostavno došlo. Nije se vodilo računa samo o BiH i narodima koji unjoj žive, već i interesima njenih susjednih, nacionalno već određenih federalnih jedinica. Prelomne, daleko­se­žne odluke nisu donosili forumi već pojedinci. Enver Redžić ističe da su Kardelj i Tito prihvatili argumentaciju Pokrajinskog komiteta. Tito­va uloga vrhovnog arbitra je nesumnjivo bila odlučujuća u timraspravama i njihovom okončanju. On nije bio ide­olog i teoretičar, već prakti­čar ioperativac, koji nije previše slušao savjete svojih sara­dnika. Avdo Humo i Rodoljub Čolaković su, po izvršenim razgovorima u Jajcu, otišli u selo Ribnik, kod Ključa, gdje se nalazio Oblasni komitet KPJ za Bosansku krajinu, i upo­znali njegove članove sa rezultatima tih razgovora. Nakon diskusije zaključeno je da se skupština ZAVNOBiH-a održi 25. novembra 1943. u Mrkonjić-Gradu. Dr. Enver Redžić će napisati kako u hi­lja­­­du­go­dišnjoj povijesti BiH nije bilo događaja upo­re­divog sa osnivanjem ZAVNOBiH-a. Osnivačkoj sku­pštini ZAVNOBiH-a 25-26. nove­mbra 1943. u Mrko­njić-Gradu, na kojoj je bilo 247 delegata iz cijele BiH, ispred Vrhovnog štaba prisu­stvovao je Arso Jovanović, ispred AVNOJ-a Ivan Ribar i Vlado Zečević, kao i predstavnici Hrvatske i Slovenije. Disku­sije koje su vođene na ovom skupu morale su, zbog kratkoće vremena da se skra­te. Uglješa Danilović navodi da je to bila velika šteta: “Pogriješilo se što se sku­pština nije produ­žila i drugu noć”. Na ovoj sku­pštini je izabrano 173 vijećnika ZAVNOBiH-a, 31 član Prezid­ijuma i 58 članova AVNOJ-a iz Bosne i Hercegovine. U duhu načelnih stavova Prvog zasje­danja AVNOJ-a, najviše poli­ti­čko predstavništvo bosa­nsko­­he­rcegovačkih naroda izjasnilo se za federativno uređenje Jugoslavije u kojoj će Bosna i Hercegovina biti ravnopravna federalna jedi­nica, a unutar BiH biti ravnopravni Muslimani, Srbi i Hrvati. Tomprilikom je ko­nsta­tirano da narodi BiH hoće da Bosna i Hercegovina bude slobodnai zbratimljena “u kojoj će biti osigurana puna ra­vnopravnost i jedna­kost Srba, Muslimana i Hrvata”, te da će narodi BiH ravnopra­vno sa ostalim narodima uče­stvovati u izgradnji narodne demokratske federativne Ju­go­slavije. Federacijaje trebala biti zasnovana na konceptu ravnoteže. Težilo se rješavanju nacionalnog pitanja iznalaže­njem spoja naciona­lne ema­ncipacije i jugoslave­nstva.

KRAJINA: Pitanje položaja BiH u federativnoj Jugoslaviji nije bilo raščišćeno sve do uoči zasjedanja AVNOJ-a. Da li prisutna dilema nije dovodila u pitanje posebnost i autonomiju BiH,nego je u svijesti pojedinaca egzistiralo pitanje kako svemu tome dati rang, nivo i potrebnu formu?

Maslak: Uoči samog Dru­gog zasje­danja AVNOJ-a u Jajcu odr­žan je sastanak “viđenijih predstavnika svih delegacija” na kome su pretrešeni prijedlozi odluka koje su trebale biti podnesene na zasjedanju. Na prijedlog Su­le­jmana Fili­povića jedino je bio nadopunjen prijedlogodluke o izgra­dnji Jugoslavije na fede­rativnom principu u članu 2., prihvatanjem ama­ndmana predsjedavajućeg Ivana Ribara, tako da se na kraju ovog člana, gdje segovorilo o osiguravanju ravnopravnosti Srba, Hrvata, Slo­ve­naca, Makedo­naca i Crno­goraca, dodalo: “odno­sno naroda Srbije, Hrvatske, Slovenije, Make­do­nije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine”. Istup Sule­jmana Filipovića, koji je po­tom inicirao Riba­rev ko­mpro­misni prijedlog, ukazuje na činjenicu da sva “sporna pitanja” nisu ipak bila riješena ni u prethodno obavljenom razgovoru bosanskohe­rcego­vačkih predstavnika sa Titom. Rodoljub Čolaković je docnije naglašavao da su predložene odluke bile “tako jasne i proste, svima razumljive i prirodne da je svaka diskusija bila izlišna. Našao se samo koliko praznoglavi toliko i pretenciozni Božidar Mago­vac da zanovijeta o konfederaciji. Niko ga nije slušao osim onih koji su morali, čije je strpljenje bilo doista neiscrpno”. Problem je bio ipak ozbiljniji, nego što je Čolaković htio da prikaže. Tito je, pak, sa Magovcem odvojeno razgovarao. Na njegov prijedlog Magovac je izabran za potpredsjednika NKOJ-a. Plan koji je u Jajcu predložio Milovan \ilas bio je zasnovan na sovjetskom mo­­delu: pet “nacionalnih re­pu­blika” za pet jugoslavenskih naroda(Srbi, Hrvati, Slovenci, Makedonci, Crnogorci). To je bilo na liniji dotadašnjih partijskih koncepcija. Sve do sastavljanja nacrta odluke o federativnom uređenju Moša Pijade, Milovan \ilas i Sre­ten Žujović nisu imali potpu­no jasan stav o budućem položaju BiH u federativnoj Jugoslaviji. Oni su smatrali da BiH treba biti autonomna pokrajina, a ne federalna jedinica. Na sastancima nekih delegacija izraženo je isto stanovište kao i kod Pijade, \ilasa i Žujovića u vezi sa položajem BiH u federaciji, što znači da to nije bilo samo stanovište ove trojice. Stav koji su zastupali Moša Pijade, Milovan \ilas i Sreten Žujović došao je ipak do izražaja u tekstu Odluke o izgradnji Jugoslavije na federativnom principu po tome što su uzeta dva kriterija na osnovu kojih su formirane federalne jedinice. Prvi je bio nacionalni kriterij: nabrojano je pet naroda, a zatim regionalni pa je nabrojano šest zemalja, među njima i BiH. BiH je u federaciju ušla na osnovu regionalnog karaktera. Odluka da BiH bude federalna jedinica, ravnopravna sa ostalim republikama, bila je “u duhu sta­vova KPJ o samostalnosti bosansko-hercegovačkih naroda na osno­vu prava samoopre­djeljenja”.

KRAJINA: Znači li to da do stvaranja ove federalne jedinice ne bi došlo da nije bilo Muslimana (Bošnjaka) u njoj?

Maslak: Histroričari ne vole kondicional. Po mišljenju dr. Envera Redžića jedan od presudnih argumenata za federalni status BiH u jugoslavenskoj federaciji temeljio se na masovnom učešću i ogromnim materijalnim i ljudskim žrtvama naroda BiH u toku rata. Dr. Mustafa Imamović smatra, pak, da je presudni faktor koji je usmjerio rukovodstvo NOP-a da BiH, “kao historijsku zajednicu triju naroda koji u njoj stoljećima žive”, uključi u novu državnu zajednicu kao ravnopravnu jedinicu bila činjenica da je BiH imala svoju državno-pra­vnu, tj. političku tradiciju, te da je u tom smislu ideja i praksa autonomije BiH imala također dugu tradiciju. Komunističke nakane nisu bile toliko sveo­bu­hvatne koliko praktične prirode. Misao o BiH kao “ravnopravnoj jedinici u slobodnoj i federativnoj Jugo­slaviji” provukao je kroz uši vijećnika u pozdravnoj riječi jedino \uro Pucar Stari. BiH je svojom etničkom raznoro­dnošću odstupala od tipa nacionalne federalne jedi­nice, ali je prelazna ideja o autonomiji prerasla u ideju i o njoj kao federalnoj jedi­nici. Svako drugo rješenje imalo bi krupne posljedice za sve narode u BiH. Bila je to poli­tička platforma koja ih je okupljala i ujedinjavala. AVNOJ je bio pod neposrednom, potpunom kontrolom komunista. KPJ je bila čvrsto opredijeljenaza federalnu državnu zajednicu, ali joj je bilo veoma važno da još jednom potvrdi zacrtanu poratnu nacionalnu ravnopravnost. Federativno uređenje je bilo pri­ro­dno rješenje odnosa između naroda od kojih je ova država bila stvorena. Time je bila stvo­rena neophodna osnova za uspje­šnu borbu protiv faši­zma, za oslobođenje cijele zemlje i zaustavljanje među­na­cionalnih sukoba.

KRAJINA: Komunisti nikada nisu dovodili u pitanje BiH kao jugoslovensku zemlju s posebnim povijesnim i državno-pravnim tradicijama, ali, da li se u praksi taj princip dosljedno ostvarivao?

Maslak: U prvih dva­­­­de­­se­tak po­ratnih godina BiH se izra­zito drugačije ponašala nego što su se ponašale ostale čla­nice federacije. Političko ruko­vodstvo BiH u tom razdoblju nije htjelo ni željelo igrati ulogu republike. Dok su sve druge republike manje ili više težile svojoj autonomiji, BiH je težila suprotnom. Ona je stalno držala svoje repu­bličke organe na nivo gole transmisije saveznih vlasti. Ilustrativan je primjer iz sredine 50-tih godina: savezna vlada je tada dodijelila znatna finansijska sredstva BiH, ali ih je ona krajem budžetske godi­ne vratila saveznom vrhu s obrazloženjem da će ih save­zna vlada racionalnije uložiti. Politički vrh BiH je niz godina blokirao stvaranje raznih republičkih institucija u kulturi, obrazovanju, a i u drugim oblastima. Jednom su \uri Pucaru predložili da BiH stvara jače novinarske ka­drove, ali je on odgovorio da se BiH oslanja na beogradsku štampu i na RTV Beograd i da joj zato nisu potrebni novinarski kadrovi kao drugim republikama.

KRAJINA: Gdje se nalazio korijen apsolutnoj poslušnosti rukovodstva BiH saveznom vrhovništvu i reduciranja Republike na nivo administrativne jedinice jugoslovenske federacije, što je bilo suprotno ponašanju ostalih republika?

Maslak: Odgovor se nalazio u činjenici da je BiH bila jedina republika koja se nije konstituirala na nacionalnom principu, a političku vlast su uglavnom držali predstavnici srpskog naroda, koji su Jugoslaviju doživljavali kao proširenu Srbiju, a BiH kao srpsku zemlju. Iz takve strukture nacionalne svijesti nije se mogla pojaviti težnja da se BiH konstituira kao država, već samo stalni pritisak prema jačanju jugoslovenskog centralizma. Naravno, bilo je i drugih razloga za takvo ponašanje u BiH, ali je navedeni bio glavni. Zato i nije čudo da su dva delegata SK BiH na 7. kongresu SKJ 1958, u Lju­bljani predlagali ukidanje republika i donošenje Rezo­lucije o stvaranja jugoslove­nske nacije.

KRAJINA: U kom razdoblju je BiH stigla nivo političke auto­no­mnosti ostalih republika?

Maslak: BiH je od sredine 60-tih do 1971. stigla nivo poli­tičke autonomije ostalih republika, i to zahvaljujući činjenici što se savezni centar moći počeo razgrađivati po­če­tkom 60-tih godina. Tek tada se stvorio prostor za zaži­vljavanje BiH kao fede­ralne jedinice. Početkom 60-tih godina nastupila je paraliza rada savezne vlade, jer su se sukobili centralisti i federalisti. Ovi sukobi su prisilili Tita da sazove sjednicu save­znog i svih šest repuličkih rukovodstava, koja je u tajno­sti održana od 14. do 16. marta 1962. godne. Ali pošto na ovoj sjednici nije ništa riješeno, Titu su neki tada sugerirali tihi državni udar, smjenjivanje cjelog rukovodstva, što je on odbio. Dvije godine kasnije 1964. 8. kongres SKJ je donio rezoluciju, kojom je bio osuđen jugounitarizam, a već 1965. na sjednici jugoslo­ve­nskog vrha Kardelj je izložio teze za konfederalizaciju Jugo­slavije, tj, ideju da se odnosi među federalnim jedinicama urede kao odnosi među suve­re­nim državama. Navedeni doga­đaji na saveznom nivou su otvorili procese zaživljavanja BiH kao federalne jedinice. Jer najveći grijeh KPJ je učinila u prvim poslijeratnim godinama, kada je republike koje su u NOP-u konstituisane kao države, svela na administrativno-teritori­ja­lne jedinice, a federaciju uči­nila centralističkijom čak i od Kraljevine Jugoslavije. Tito i Kardelj su se osvijestili tek nakon 20 godina, kada su pokušali da reformom federacije 1971. i Ustavom 1974. okrenu povijesni razvoj u pravcu stvaranja konfede­racije

KRAJINA: Znači da je otpočeti proces konfederalizacije onda sankcionisan Ustavom iz 1974. kojim se Jugoslavija vratila duhu i izvornim načelima AVNOJ-a iz 1943. godine?

Maslak: Da, ali je to već bilo kasno, jer su se unutar ce­ntra­lističke državne strukture već razvile, preciznije kazano obnovile stare hegemoni­stičke ideje i snage koje će taj pro­ces konfederalizacije Jugo­slavije blokirati i, nakon Tita, pokušati vratiti klatno na pozicije iz prvih poratnih godina. Tako je, nažalost, monistička pri­roda komunističke doktri­ne učinila jugoslavenski federalizam, u znatnoj mjeri, fiktivnim. U samom komunizmu postojala je “genetička gre­ška” koja je onemogućila istinski federalizam i od strategije pre­tvorila gau taktiku. Ma­rksi­­stičko-lenjinistička tradicija je, po svojoj prirodi, bila veoma nepovjerljiva prema fede­rali­zmu, zato što je on uključi­vao odvajanje vlasti, za razlikuod komunističke doktrine koja je naglašavala jedinstvo vlasti pod rukovo­dstvom komu­nističke partije. Osvojivši vlast u ratu, komunisti su, bar što se tičeratne generacije, iskre­no težili da se brutalni međuna­cionalni sukobi ne ponove. Oni su, ipak, samo odigrali ulogu hibernatora nacionalnih suko­ba, a priro­dom vlasti koju su uspostavili lagano su pri­premali njihovu obnovu.

Razgovarala: N.Džanić

Objavio: usn krajina

BiH Treći