Iranski nuklearni program: Između stvarnih prijetnji i regionalnih nesigurnosti

U svjetlu posljednjeg izraelskog napada na iranska nuklearna postrojenja – poteza koji ima potencijal da izazove regionalnu lančanu reakciju – nije naodmet zastati, osvrnuti se unazad i pokušati dati hladnokrvan, nepristran pregled situacije koja već decenijama tinja, a svako malo prijeti da preraste u otvoreni sukob širih razmjera.

U vremenu kad diplomacija sve češće ustupa mjesto dronovima i sabotažama, a kada pitanja obogaćenog urana postaju pitanja opstanka, ponovo odjekuju riječi Roberta Oppenheimera, tvorca prve atomske bombe:
„Sada sam postao Smrt, razarač svjetova.“
(Izjava inspirisana stihovima iz Bhagavad Gite, koje je citirao nakon testiranja bombe u pustinji Novog Meksika, 1945.)

Upravo u tom duhu – na granici tehnologije, etike i geopolitičke stvarnosti – valja pogledati ne samo Iran, nego i stavove i strateške kalkulacije Izraela, Saudijske Arabije, Jordana i šire međunarodne zajednice.

Iranski nuklearni program dugo je predmet brojnih kontroverzi, diplomatskih sukoba i strateških kalkulacija u jednom od najnestabilnijih dijelova svijeta – Bliskom istoku. Dok Iran tvrdi da svoj program razvija isključivo u civilne, mirnodopske svrhe, sumnje u njegovu vojnokapacitetnu dimenziju podgrijavaju međunarodne napetosti, posebno s obzirom na složene odnose s ključnim regionalnim akterima poput Izraela, Saudijske Arabije i Jordana.

---

Tehnološka i pravna podloga – dualnost i ograničenja

Iranski nuklearni program započeo je još 1950-ih, u okviru američke inicijative “Atoms for Peace”. Iran je, kroz desetljeća, uspio razviti sofisticiranu infrastrukturu za obogaćivanje urana i proizvodnju nuklearne energije, ali i postrojenja poput onih u Natanzu i Araku, koja imaju potencijal i za vojne svrhe.

Prema Međunarodnoj agenciji za atomsku energiju (IAEA), Iran je potpisnik Ugovora o neširenju nuklearnog oružja (NPT) i obvezan je svoj program koristiti u civilne svrhe uz transparentnu kontrolu. Međutim, višegodišnje neprijavljivanje nekih aktivnosti i usporavanje inspekcija izazvalo je ozbiljnu sumnju u zadržavanje „dualnih“ kapaciteta – tehnologije koja može služiti i za razvoj nuklearnog oružja.

U Nuklearnom sporazumu iz 2015. (JCPOA), Iran je pristao na stroge limite: smanjenje razine obogaćivanja urana na 3,67%, razoružanje određenih centrifuga i dozvolu za inspekcije. Međutim, od povlačenja SAD-a 2018., Teheran je postupno počeo kršiti te odredbe.

---

Regionalni ambigviteti i neizvjesnosti

Saudijska Arabija i Iran – skrivena tenzija

Na površini, odnos Saudijske Arabije i Irana često se opisuje kao otvoreni neprijateljski sukob – sunitski protiv šiitskog vođe, regionalna hegemonija na kocki. Ipak, dublja stvarnost je složenija.

„Saudijska Arabija vidi iranski nuklearni program kao ozbiljnu prijetnju svojoj sigurnosti, ali njihova nuklearna politika nije samo reakcija na Iran, već i proizvod dugogodišnjih strateških i savezničkih veza sa SAD-om i Pakistanom,“ objašnjava regionalni analitičar Dr. Amir Hamid.

Osim otvorenih prijetnji o „nuklearnoj utrci“ ako Iran dobije oružje, postoje i indicije o „tihom dogovoru“ sa Pakistanom – jedinom muslimanskom državom s nuklearnim arsenalom – koji bi Saudijskoj mogao omogućiti brz pristup nuklearnom oružju ako se situacija ozbiljno pogorša.

Izrael – država s „nuklearnom ambigvnošću“

Izrael je po mnogočemu poseban slučaj. Iako se vjeruje da posjeduje oko 80 do 90 nuklearnih bojevih glava, nikada to nije javno priznao niti potvrdio. Takva politika, poznata kao nuklearna ambigvnost, služi mu kao snažan odvraćajući faktor u vrlo nestabilnom okruženju.

„Izraelski preventivni napadi na nuklearne ciljeve u Iraku i Siriji, kao i sabotaže u Iranu, pokazuju da za njih nuklearno pitanje nije teorijsko – to je egzistencijalni izazov,“ ističe vojni komentator Ana Feldman.

Jordan – stabilan i umjeren glas

U okruženju pod pritiskom, Jordan nastoji zadržati umjerenu i stabilnu poziciju. Sa svojim skromnim civilnim nuklearnim programom i naglaskom na regionalnu stabilnost, ova zemlja se oslanja na međunarodne garancije i poziva na diplomatska rješenja.

---

Diplomatska i pravna dimenzija – obaveze i dileme

Iran je član NPT-a i kao takav je podložan nadzoru IAEA. Međutim, dugogodišnji nesporazumi oko pristupa inspektora i neujednačene međunarodne reakcije doprinijele su eroziji povjerenja. Povlačenje SAD-a iz JCPOA-a dodatno je destabiliziralo proces.

S druge strane, Izrael nije potpisnik NPT-a, a njegovo posjedovanje nuklearnog oružja ostaje van formalnih međunarodnih kontrola, što doprinosi ambigvitetu i osjećaju nepravednosti među drugim zemljama u regiji.

---

Zaključak: između realnih prijetnji i strateških percepcija

Iranski nuklearni program predstavlja složeni fenomen u kojem se isprepliću civilni ciljevi, sigurnosne dileme i geopolitički sukobi. Regionalni akteri kao Saudijska Arabija i Izrael djeluju iz pozicija dubokih strahova, povijesnih iskustava i međunarodnih savezništava.

Važno je razumjeti da:

• Saudijska Arabija i Iran nisu samo antagonisti koje pokreću isključivo vjerski sukobi, već i države sa realnim sigurnosnim interesima i strateškim kalkulacijama, ponekad oblikovanim vanjskim utjecajima.
• Izraelova nuklearna politika ostaje kontroverzna i nedovoljno transparentna, što dodatno komplicira odnose i povjerenje u regiji.
• Iran je zakonski vezan obavezama NPT-a i sporazuma JCPOA, ali povlačenje pojedinih stranaka iz tih dogovora stvara vakuum koji može dovesti do destabilizacije.

Samo kroz pažljiv, nepristran dijalog i međunarodni nadzor moguće je spriječiti eskalaciju i izgraditi okvir stabilnosti u regiji koja već dugo nosi teret sukoba.

---

Reference:

Priredio: Osman Delić

Objavio: usn krajina

Svijet Treći