IZMEĐU INDUSTRIJE I IDENTITETA: Bez proizvodnje nema budućnosti, bez znanja nema društva

Snježana Köpruner upozorava na pad industrije i obrazovanja u BiH i regiji, ističući važnost rada, znanja i mladih, uz poruke o identitetu, historiji i ekonomskom razvoju.

Gostujući u emisiji Hrvatske televizije Nedjeljom u dva, gospođa Snježana Köpruner iznijela je jako puno stavova o kojima bi morali razmišljati svi koji se bave biznisom, a posebno obrazovanjem, kulturom, sportom, i politikom. Priča Snježane Köpruner nije samo poslovna biografija uspješne poduzetnice – to je svojevrsni manifest o radu, znanju i dostojanstvu društva koje, kako upozorava, sve više zaboravlja vlastite temelje. Od Zadra i Njemačke, preko ratom iscrpljene Bosne i Hercegovine, do izgradnje industrijskog sistema sa stotinama zaposlenih – njen put svjedoči jednoj staroj, ali danas potisnutoj istini: bez proizvodnje nema stabilne ekonomije, a bez znanja nema budućnosti.

U vremenu kada se uspjeh često mjeri brzinom zarade, Köpruner otvoreno kritizira model ekonomije koji počiva na renti, prodaji imovine i izbjegavanju rada. Takav pristup, smatra, dugoročno razara i privredu i društvo. Nasuprot tome, njen poslovni model u Travniku i Prozoru-Rami počiva na industriji, disciplini i kontinuiranom učenju – vrijednostima koje su nekada činile okosnicu razvoja ovog prostora.

Njena kompanija, koja danas zapošljava više od 700 ljudi i posluje s vodećim evropskim industrijskim gigantima, nije nastala slučajno. Nastala je iz osjećaja odgovornosti prema ljudima i uvjerenja da rad ima smisla samo ako stvara sigurnost i perspektivu. Upravo zato u središte poslovanja stavlja radnika – ne kao trošak, već kao ključnu vrijednost.

Ta filozofija vidljiva je i u konkretnim potezima: izgradnja vrtića za djecu zaposlenih, planiranje stambenih naselja za mlade porodice, te insistiranje na tome da ljudi „rado dolaze na posao“. U tom jednostavnom principu sadržana je čitava strategija – zadovoljni ljudi, stabilna proizvodnja i dugoročna održivost.

No, možda najvažniji dio njenog javnog istupa odnosi se na obrazovanje i odnos prema mladima. Dok se često čuje kako su nove generacije „nesposobne“, Köpruner tvrdi suprotno: problem nije u mladima, već u sistemu koji ih potcjenjuje. Kupovina diploma, snižavanje kriterija i urušavanje obrazovnih standarda, prema njenim riječima, predstavljaju ozbiljnu prijetnju intelektualnom kapacitetu društva.

U takvom ambijentu, poruka je jasna – djeci treba vratiti vjeru u znanje, a obrazovanju dostojanstvo. Meritokracija, odnosno sistem u kojem najbolji imaju prednost, nije samo ekonomsko pitanje, već temelj moralnog i društvenog poretka.

Posebnu težinu njenim riječima daje i osvrt na historijski identitet Bosne i Hercegovine. “U više navrata sam bila na grobu bosanske kraljice Katarine i nikada nisam vidjela da piše ‘hrvatska kraljica’. Kralj Tvrtko je bosanski kralj. Zbog čega to nijekati i stalno izmišljati legende umjesto davanja značaja onome što su ti ljudi sami bili?”, zapitala je Kopruner. Ona smatra da Bosanci i Hercegovci imaju svaki razlog da budu ponosni na svoju domovinu.

Bosnu i Hercegovinu opisuje kao „maternicu Balkana“, prostor iz kojeg su stoljećima ljudi odlazili, ali koji i dalje posjeduje ogroman potencijal. Upravo taj spoj bogate historije i savremenih izazova, prema njenom mišljenju, treba biti temelj novog samopouzdanja.

U tom kontekstu, zanimljivo je i njeno poređenje s državama srednje Evrope. Dok su Češka, Slovačka i Mađarska uspjele očuvati i modernizirati svoju industrijsku bazu, prostor bivše Jugoslavije – uključujući BiH i Hrvatsku – u velikoj mjeri je odustao od proizvodnje. Posljedica toga nije samo ekonomska slabost, već i gubitak znanja, radnih navika i profesionalnog ponosa.

Ipak, uprkos kritikama, njen pogled nije pesimističan. Naprotiv, temelji se na uvjerenju da BiH ima sve preduvjete za napredak: vrijedne ljude, industrijsku tradiciju i mlade koji mogu konkurirati na globalnom nivou. Problem, kako naglašava, više je u percepciji nego u stvarnosti.

U konačnici, poruka Snježane Köpruner nadilazi okvire jedne kompanije ili jedne države. Ona govori o univerzalnim principima: rad kao izvor dostojanstva, znanje kao temelj razvoja i odgovornost kao ključ društvene stabilnosti. U vremenu brzih rješenja i kratkoročnih interesa, takav pristup djeluje gotovo staromodno – ali upravo u tome leži njegova snaga.

Jer društva koja zaborave kako se radi i uči, dugoročno zaborave i kako se živi.

biznis obrazovanje