usnkrajina: 24-04-2026 | 07:13
PIŠE: Fahrudin Vojić
U društvu koje se godinama bori s tranzicijskim posljedicama, slabim institucijama i stalnim odlaskom stanovništva, posebno zabrinjava činjenica da sistem sve češće nose ili bolje reći sputavaju oni koje narod jednostavno naziva „gotovanima“. Ne radi samo o kolokvijalnom izrazu, već u duboko ukorijenjenom obrascu ponašanja koji proizvodi osrednjost, neodgovornost i izostanak stvarnih rezultata. Gotovani su u suštini proizvod okruženja u kojem se uspjeh ne gradi radom, već nasljeđem, vezama ili pogodnostima koje dolaze bez ličnog odricanja. Njihovi životni putevi rijetko su bili teški i neizvjesni, pa samim tim izostaje i sposobnost da razumiju kompleksnost problema s kojima se suočava šira zajednica. Kada takvi kadrovi zauzmu pozicije odlučivanja, rezultat je sistem koji funkcioniše po inerciji – osam sati formalnog rada, minimum angažovanja i maksimum izbjegavanja odgovornosti. Nasuprot njima stoje ljudi koji su kroz život prošli težim putem, bez privilegija i unaprijed pripremljenih rješenja. Upravo takvi pojedinci najčešće pokazuju veću otpornost, kreativnost i spremnost da preuzmu odgovornost. Razlika između ove dvije skupine nije samo u radnim navikama, već u suštinskom razumijevanju šta znači postići rezultat. Dok jedni granice vide kao prepreku koju ne treba dirati, drugi ih pomjeraju, često bez velike pompe, ali s konkretnim učinkom.Problem nastaje kada kriteriji uspjeha budu zamijenjeni površnim mjerilima – porijeklom, titulama, materijalnim statusom ili simbolima prestiža. U takvom ambijentu, umjesto rezultata, vrednuje se privid. Međutim, stvarnost je neumoljiva – sistem ne može napredovati na osnovu utisaka, već isključivo na osnovu učinka. Tamo gdje su rezultati izostali, izostaje i stvarna vrijednost kadra, bez obzira na sve prateće ukrase. Uporedimo li to s razvijenijim društvima, razlika postaje još očitija. U mnogim zapadnim zemljama javne funkcije ne nose sa sobom pretjeranu dozu privilegija i demonstracije statusa. Naprotiv, naglasak je na efikasnosti, odgovornosti i doprinosu zajednici. Funkcija nije cilj sama po sebi, već sredstvo za postizanje općeg dobra. Zato se nameće pitanje – šta ostaje iza nas? Ako su rezultati mjerljivi, korisni i dugročno održivi, onda postoji i vrijednost. Ako nisu, onda sve ostaje na praznoj priči i kratkotrajnom utisku. Društvo koje ne prepoznaje tu razliku, osuđeno je na stagnaciju.Na kraju, možda je vrijeme da umjesto priča o porijeklu, statusu i privilegijama, fokus vratimo na ono što jedino ima trajnu vrijednost – rad, odgovornost i konkretne rezultate. Sve ostalo je prolazno, a u društvu koje se ubrzano prazni, prostora za iluzije je sve manje.
Komentar