KOMENTAR: Negativna selekcija

PIŠE: Fahrudin Vojić

Ako postoji jedna konstanta na ovim prostorima, onda je to sklonost da se sposobniji guraju u stranu, a podobniji dovode na vrh. I ne radi se tu o pojedinačnim slučajevima, već o obrascu funkcionisanja koji se ponavlja decenijama i koji je postao pravilo a ne izuzetak. Ovaj fenomen, kojeg neki nazivaju „negativna selekcija“, nije incident već sistem. U društvu gdje se više cijeni „snalažljivost“ nego znanje, gdje je lojalnost važnija od sposobnosti, prirodno je da napreduju oni koji se bolje prilagođavaju, a ne oni koji donose vrijednost. Tako nastaje poredak u kojem prosječnost nije slabost već prednost, jer ne ugrožava postojeće odnose moći. Kod nas je taj obrazac posebno vidljiv. Ovdje se ne bira najbolji, već „najsigurniji“ – onaj koji neće talasati, koji neće postavljati nezgodna pitanja i koji neće ugroziti ničiji interes. Pametan čovjek u ovom društvu je problem jer vidi daleko, a poslušan je rješenje jer vidi samo ono što mu se kaže. Zato i ne čudi što su kroz društveni život znanje i integritet često gurnuti na marginu. Umjesto njih napreduju oni koji se znaju „snaći“, koji se znaju dopasti i koji znaju kako da ostanu u milosti sistema. Tako se stvara ambijent u kojem poštenje izgleda kao slabost, a karakter kao prepreka. Nije problem samo u institucijama, već u načinu razmišljanja i mentalnom sklopu koji se prenosi sa generacije na generaciju jer vlast i sistem nisu ništa drugo nego odraz društva u kojem živimo. Ako većina prihvata da je važnije „ko si“ i „čiji si“ nego „šta znaš“ i „koliko vrijediš“, logično je da takav sistem proizvodi iste takve rezultate, a kakvi su rezultati najbolje vidimo u stvarnosti.

Najopasniji dio tog mentaliteta nije korupcija niti je nepotizam, već normalizacija prosječnosti. Kada društvo prestane da prepoznaje razliku između kvaliteta i privida, tada gubi sposobnost da napreduje jer tada se uspjeh ne mjeri stvarnim doprinosom, nego sposobnošću da se opstane unutar sistema. Posljedice po društvo su dalekosežne i orgomne a ogledaju se u tome da mladi biraju ili da odlaze odavde ili da prihvate pravila igre i prilagode im se umjesto da teže ka znanju i izvrnosti, oni traže prečice ne zato što žele, već zato što vide da drugačije ne ide. I tako se zatvara krug u kojem sistem ne samo da opstaje, nego i jača učvršćujući se. Stoga je ključno pitanje – da li kao društvo zaista želimo promjenu ili samo drugačije lice istog sistema? – jer promjena ne počinje na izborima, niti u institucijama, ona počinje u trenutku kada kao društvo odlučimo da prestanemo nagrađivati lojanost umjesto sposobnosti, i kada budemo spremni da pustimo boljeg ispred sebe.