Lažni govor

PIŠE: Fahrudin Vojić

Neverbalna komunikacija, posebno u izbornoj godini, više nije samo tema ko­mu­nikologije i psiholo­gije već političko pitanje. U vremenu predizbornih ka­mpanja, spinova i pa­žljivo režiranih nastupa, nije presudno šta politi­čari govore, nego kako to govore. Sadržaj je često tek forma, suština se krije između redova, u pa­u­zama, u gesti, u tonu. Upravo tu počinje prostor manipulacije. Oni koji znaju čitati takve signale vrijede zlata. Ne zbog vlastitih beneficija, već zbog javnog interesa. Jer neko mora prevesti ono što se zaista dešava pred našim očima, šta nam se servira, šta se ulijeva u naša srca i čula, čime se sistematski kontaminiramo, a šta nas može uči­niti otpornijima na lažni govor koji dominira ja­vnim prostorom. Obma­njivači se ne razotkrivaju samo riječima, već izrazom lica i tonom govora. Upravo tu nastaje ona presudna pukotina – razlika između onoga što se želi pokazati i onoga što zaista jeste. Glas nije neutralan alat, on ima svoju boju i teksturu, i u sebi nosi tragove skrivenih istina. Unutrašnji život, koliko god ga pokušavali sakriti, progovori umje­sto nas a da toga nismo ni svjesni. Drugim riječi­ma, ono što politička re­to­rika uspije zamaskirati, glas na kraju razotkrije. Stručnjaci za komuni­ka­ciju kažu da 55 posto uti­ska otpada na govor tijela, 38 posto na ton i boju glasa, a tek sedam posto na izgovorene riječi. Ako je tako, onda se s pravom postavlja pitanje – koliko mi uopće slušamo, a ko­liko samo registrujemo riječi? I još važnije – ko­liko smo spremni povje­rovati onome što čujemo, bez imalo sumnje? Tu dolazimo do suštine proble­ma, ali i mogućeg rješenja. Slušati nije pasi­vna radnja. To je vještina. A nau­čiti slušati znači naučiti prepoznati ko govori istinu, ko glumi uvjerlji­vost, ko gradi povjerenje, a ko ga zloupotrebljava. U političkom kontekstu, to je razlika između info­rmi­sanog građanina i lakog pli­jena. Sve to dodatno do­bija na težini u vremenu koje dolazi, u kojem više nećemo moći bezrezervno vjerovati vlastitim očima i ušima. Umjetna inteligencija već danas briše gra­nice između stvarnog i proizvedenog. Video može biti uvjerljiv, a da nikada nije snimljen. Glas može zvučati autentično, a da nikada nije izgovoren. U takvom okruženju, čula više nisu dovoljna sama po sebi – moraju biti izoštrena i disciplinovana. Problem je što radimo upravo suprotno. Vid zatrpavamo besmislenim sadržajem, sluh gušimo bukom, a pažnju rasipamo na trivijalnosti. Kao što tijelo hranimo praznim kalorijama, tako i svijest hranimo informacijama koje nemaju vrijednost. Cijela se priča na kraju svodi na jednostavnu ali zahtjevnu stvar – očistiti vlastita čula. Razlikovati šum od signala, predstavu od stva­rnosti, govor od lažnog govora jer u politici, kao i u životu, najvažnije stvari rijetko se izgovaraju dire­ktno. One se vide u gesti, čuju u tonu i osjete u tiši­ni između riječi. Onaj ko to nauči prepoznati, neće samo bolje razumjeti po­liti­čku scenu – nego će sebi uštedjeti vrijeme, sma­­njiti stres i izbjeći mnoga, često skupo pla­ćena razoča­ranja u životu.