Prvi maj – između borbe i zaborava

Prvi maj, poznat kao Međunarodni praznik rada, ima duboko ukorijenjeno historijsko značenje koje nadilazi roštilje, izlete i neradne dane. Njegovi počeci leže u borbi radnika krajem 19. stoljeća za osnovna radnička prava – osmosatno radno vrijeme, dostojanstvene uvjete rada i priznanje radničke klase kao ključnog nosioca ekonomskog napretka. Povod za obilježavanje Prvog maja bile su krvave demonstracije u Chicagu 1886. godine, kada su radnici izašli na ulice zahtijevajući “osam sati rada, osam sati odmora i osam sati za ono što želimo”, što je rezultiralo žestokim sukobima i žrtvama. U spomen na te događaje, Druga internacionala je 1889. godine proglasila 1. maj kao dan radničke solidarnosti.

U bivšoj Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, Prvi maj je bio jedan od najvažnijih praznika. Obilježavao se masovno i organizirano, često uz svečane parade, isticanje crvenih zastava, portreta Tita, parole o bratstvu i jedinstvu i veličanje radničke klase. Radnici su bili prikazivani kao temelj društva, “klasa koja stvara”, dok su tvornički kolektivi, zadruge i sindikati imali značajnu društvenu ulogu. Praznik je imao snažnu ideološku komponentu – bio je simbol jedinstva i snage radničke klase, ali i sredstvo za političku legitimaciju vlasti. Država je kreirala atmosferu u kojoj su radnici slavili same sebe, ali u strogo kontrolisanom i unaprijed režiranom okruženju.

Danas, u posttranzicijskim državama nastalim raspadom SFRJ, Prvi maj je izgubio većinu svog izvorno borbenog, a potom i ideološkog značenja. Za većinu građana, ovaj dan je samo prilika za odmor, roštiljanje u prirodi i bijeg iz gradske svakodnevice. Gotovo niko se više ne sjeća razloga zbog kojih je ovaj dan uopće proglašen praznikom. Uloga radnika u društvu je znatno degradirana – privatni sektor dominira, a radnička prava su često nejasna, fleksibilna ili potpuno ignorisana. Radnici, posebno u sektorima proizvodnje, trgovine i usluga, sve više podsjećaju na one iz 19. stoljeća: duge smjene, nesigurna radna mjesta, mobing, minimalna prava i gotovo nikakav sindikalni otpor.

S druge strane, u javnom sektoru, posebno administraciji, situacija djeluje paradoksalno. Praznik rada se slavi s posebnom pompom, a upravo taj sloj društva – koji bi trebao biti servis građanima – često djeluje kao privilegirana kasta s brojnim beneficijama, daleko od svakodnevne radne nesigurnosti. Tako administracija, koja se nominalno poziva na rad i prava radnika, sve više djeluje kao pasivan promatrač, pa čak i korisnik sistema koji održava nepravdu prema onima koji zaista proizvode vrijednost. Time Prvi maj gubi svoju svrhu, pretvarajući se u ironični teatar u kojem najčešće slave oni koji s radničkom borbom nemaju ništa zajedničko.

Prvi maj bi trebao biti više od dvodnevnog odmora. Trebao bi biti dan podsjećanja na žrtve koje su pale za osnovna prava svih radnika, dan kritičkog preispitivanja položaja radnika u savremenom društvu, i prilika za istinsku solidarnost među zaposlenima – bez obzira na sektor, obrazovanje ili društveni status. U suprotnom, ostaje samo puki datum, još jedna tradicija lišena sadržaja, dok istinski radnici – oni koji bi ga trebali slaviti – nastavljaju raditi u tišini, često bez prava i bez glasa.

O. Delić

Objavio: usn krajina

Aktualnosti Društvo