ČESTITAMO 9. MAJ: Dan koji smo slavili kao veliku pobjedu nad fašizmom, a danas obilježavamo u obliku “fašističkog antifašizma”

FOTO: Negdje u Ruskoj Federaciji – Slovo “Z” u crvenoj zvijezdi kao “novom”simbolu agresivne i fašističke Rusije, najbolje korespondira naslovnoj oksimoronoj sintagmi “fašističkog antifašizma”

U Zagrebu jedan bivši SDP-ovac, izvijesni Petrnel, otvoreno kaže da je Zagreb okupiran 8. maja, a Vučić kvislinšku vojsku Kraljevine Jugoslavije, sa svojim najpoznatijim ogrankom – četnicima, ustoličuje na pijedestal NOB-a i proslavlja ga u formi “fašističkog antifašizma”. Čudna je ovo sintagma, ali najbolje odgovara onome kako na taj datum i na ukupnu borbu gledaju i Milanović i Vučić i Dodik i mnogi, mnogi drugi.

PIŠE: Osman DELIĆ

Kako se moglo dogoditi da nakon 80-tak godina od velike i teške pobjede nad fašizmom, u kojoj je stradalo preko 50 miliona ljudi, danas imamo situciju da ostaci pobjedničkog SSSR-a postanu nosioci novog vala fašizma i nacizma, s jedne, dok, s druge strane, imamo manje iznenađenje kod naših komšija da su tzv. demokratske promjene jedva dočekali i iskoristili za reviziju povijesti i okretanja istine u laž i obratno.

Deveti maj Evropa obilježava, nekada je slavila, Dan pobjede nad fašizmom. Kada se osvrnemo, onda smo imali s pravom biti ponosni na obilježavanje ovog datuma sve do unazad nekoliko godina, kada se kompletna svjetska, a posebno evropska politika, stubokom mijenja i poprima prilično monstruozne forme.

Da je tiranin Putin pokazivao jasne znakove propinjanja na zadnje noge i kezio, tada još uvijek mliječne, ali ipak vampirske zube, bilo je jasno još od 2000.-tih. Te znakove svjesno je zanemarivala ondašnja politička elita Evropske unije na čelu s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel. Najvjerovatnije da je  zahvaljujući upravo popustljivoj politici frau Mutti, Putin slagao i gradio infrastrukturni mozaik današnje ekspanzionističke i agresivne Rusije.

Nije da nisu postojala i 2000—tih upozorenja službi i pojedinaca da kremaljski žbir radi na opasnom projektu stvaranja velike Rusije, ali ga se očito gladilo niz dlaku, isključivo zbog energenata, najviše plina.

Sama gospođa Merkel trpila je Putinovu torturu, koja je u nekim slučajevima graničila s čistim sadizmom i neljudksim iživljavanjem, isključivo zbog Sjevernog toka 1. i 2.

Trebala je da se desi najbrutalnija ruska agresija na Ukrajinu pa da Evropa istovremeno odvinta u smjeru nedvosmislenog svrstavanja uz Ukrajinu i istvoremeno da zatvori Putinov najjači adut – plin.

Putin je, sada je očito, u temlje nove ruske imperije, pored ličnog angažmana s glavnim nositeljima evrospke politike, radio i na stvaranju najobičnije vazalske mreže običnih poltrona i ulizica. Očiti primjeri su mađarski premijer Orban, hrvatski predsjednik i premijer u pokušaju Milanović i, naravno, „najlepši“ među navedenim, srbijanski „sveznadar“  Vučić.

Pokazat će se da je Putin „na svojoj strani“ imao neke utjecajne evropske političare u državama s dužom demokratskom tradicijom, a po svemu sudeći najjače fanove u samoj Saveznoj Republici Njemačkoj, što kompletnu priču, ako je gledamo isključivo kroz prizmu 9. maja – Dana Evrope u Evropi i Dana velike pobjede u Ruskoj Federaciji, izvrće u najrogabatnije naličje jednog od najznačajnijih i najveličanstvenijih dođađaja.

Blješteći uresi na tom ruskom kaftanu su kavkaske države na čelu sa porobljenom Čečenijom, a na Balkanu je to definitvno Srbija – što se podrazumijeva i, priličan broj političara i stranaka u Hrvatskoj. Jedan od onih koji se nije previše krio je još uvijek aktualni predsjednik i premijer u neustavnom pokušaju Zoran Milanovič. Od političkih stranaka ruske provinijencije ističu se tzv. Suverenisti, Mostovci, dio DP-ovaca i dobar dio HDZ-ovaca koji se za sada skrivaju. Ima ih, da stvar dobije čudnije obrise, u samom vrhu SDP-a Hrvatske.

Uzaludan je pokušaj Franje Habulina, predsjednika Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, da javno detektira otvorenu reviziju povijesti, u kojem je javno iznio mišljenje da sve to podržavaju državni i crkveni centri moći. Da im djeca sada i formalno uče neku izvrnutu historiju iz perioda Drugog svjetskog rata i da je takvo što nedopustivo. Uzaludno je i to što bivši predjsednik Republike Hrvatske, Stjepan Mesić, iznosi istinu o Bleiburgu, za kojeg kaže da se tu desio konačan slom kvislinške vojske. Uzaludno je sve to iz jedne činjenice. Deveti maj se obilježava (ili čak neobilježava) jednom godišnje, a revizionisti u liku predsjednika države, Sabora, Vlade, svako malo trabunjaju neke svoje “istine.” Ako ovome dodamo, od Sabora RH novčano potpomognute organizacije koje se isključivo bave obilježavanjem sjećanja na žrtve Bleiburga, onda znamo da je drug Habulin u pravu, ali džaba kreči.

S druge strane u Srbiji i većini “srpskog sveta” već se ustalila bajka o dva antifašistička pokreta. Tome su, pored političkih mamlaza, prilično doprinijeli i tzv. kulturni radnici, pogotovo iz filmske industrije (laži) snimajući filmiće o spašavanju američkih pilota iz Drugog svjetskog rata.

Pa se iz samo jedne epizode četničkog pokreta, koja se zbilja i dogodila, ali iz sasvim drukčijih, očima četničkih vođa, prilično pragmatičnih i oportunističkih motiva, pokušava, opet  brutalnim revizionizmom, utkati neka nova “istina”,  a zanmo da takvo nešto ne postoji.

Postojala je otvorena kolaboracija ustaša i četnika s njemačkim i talijanskim okupatorom i tu istinu ništa ne može promijeniti.

Ako se vratimo na spašene američke pilote, ta akcija se htjela podvaliti Britancima i Amerikanicma da nasjednu na kukavičije jaja ostatka ostataka Kraljevine Jugoslavije i da se četnička horda proglasi jedinom oružanom silom koja se bori protiv nacista, a istorija pamti da se otvoreni sukob između Nijemaca i četnika NIKADA nije dogodio. Jedino što su uradili četnici jeste jedan bijedni napad na usamljeni garnizon Wehrmachta u Srbiji gdje su pokrali manje skladište vojne opreme koju su iskoristili u klanju i ubijanju civila (Srba i Bošnjaka) Srbije i Bosne I Hercegovine.

O ustaškom teroru ne vrijedi trošiti riječi.

Danas, kako vidimo, 9. maj slave neke izvitoperene i krajnje opasne nakaze koje su terorom i ispiranjem mozga nad vlastitim stanovništvom uspjele  prisiliti ljude da proslavljaju nekada itekako važan datum, u formi apsolutno izokrenutih vrijednosti. Putin ubija Ukrajince i osvaja teritoriju suverene Ukrajine i takvu brutalnu agresiju stavlja pod slavu pobjedničke Crvene armije. Najbrutalnijim fašizmom, dakle, prlja i kalja ugled i čast poginulih Rusa, ali boga mi i velikog broja Ukrajinaca u odbrani i oslobađanju kako ondašnjeg SSSR-a, tako i Evrope.

U Zagrebu jedan bivši SDP-ovac, izvijesni Petrnel, otvoreno kaže da je Zagreb okupiran 8. maja, a Vučić kvislinšku vojsku Kraljevine Jugoslavije, sa svojim najpoznatijim ogrankom – četnicima, ustoličuje na pijedestal NOB-a i proslavlja ga u formi “fašističkog antifašizma”. Čudna je ovo oksimorona sintagma, ali najbolje odgovara onome kako na taj datum i na ukupnu borbu gledaju i Milanović i Vučić i Dodik i mnogi, mnogi drugi.

Zamijenjene su uloge, a samim time zamijenjene su ISTINA I LAŽ. Laž je postala istina!

Sretan 9. Maj, Dan pobjede nad fašizmom, ali ne i revizionizmom. Ta nam borba tek predstoji!

Objavio: usn krajina