Protiv smo ubijanja!
Za slobodnu smo Palestinu i Ukrajinu!


24/04/2024

HAMAS: Vojno-politička organizacija nadahnuta islamom, “hard-core” islamistička grupa vođena “svetim pravom odbrane doma” svake monoteističke religije, ili kukavičje jaje Države Izrael iz kojeg se “izlegla” brutalna dozvola za “konačnim rješenjem” palestinskog naroda i Palestine

Objavljeno: 22-03-2024 | 11:23

HAMAS: Vojno-politička organizacija nadahnuta islamom, “hard-core” islamistička grupa vođena “svetim pravom odbrane doma” svake monoteističke religije, ili kukavičje jaje Države Izrael iz kojeg se “izlegla” brutalna dozvola za “konačnim rješenjem” palestinskog naroda i Palestine

Iako je nastao kao jedini mogući odgovor dugogodišnjeg terora Države Izraela nad Palestincima, danas se pretvorio u prokletstvo koje vrlo lahko može dovesti do nestanka posljednjeg zrnca pijeska eventualne Države Palestine, a samim tim i do nestanka Palestinaca!

Da smo skloni donijeti sudove na osnovu vrlo malo znanja ili spoznaje o bilo kojoj pojavi, to se pokazalo tako. Ta prva, inicijalna svrstavanja nakon određenog prijelemnog događaja, kao što je rat, a koja su uvjetovana našim sveukupnim shvaćanjima, znanjem, prihvaćanjem ili odbacivanjem određenog načina razmišljanja, vjerovanja ili životnog stila, često i u većini slučajeva ne donose ništa značajnog u smislu rješavanja uzroka rata i sukoba, naprotiv, takva svrstavanja dovode do još žešćih brutalnosti zavađenih strana.

Ruska agresija na Ukrajinu vrlo brzo je razdjelila sve nas, od država, organizacija, pa do pojedinaca, ko je napadnut i ko se brani, od onih koji su atakovali. Tu su stvari, barem za većinu demokratskog svijeta, brzo dovodene do “jedinstvenog stava” osude agresije i potrebe hitnog upućivanja pomoći Ukrajini, uz par “izdvojenih” mišljenja u svakom pogledu malih i nevažnih državnika iz naše okoline.

Pa, iako je i rusko-ukrajinski sukob u toj 2022. već ušao u osmu godinu onoga što se zove “zamrznutim” sukobom, većina demokratskog svijeta znala se jasno odrediti ko je žrtva, a ko agresor.

S druge strane, instantno u eter prenesni video snimci perfidnih napada Hamasa na civile Izraela djelovali su šokantno, brutalno. Jednom rječju – neljudski. Nema sumnje da to i jesu bili. Ubijeno je preko 1200 civila, a oko 200 je oteto i zatočeno. Žilavi državni aparat Izraela u samo nekoliko dana od napada potrudio se cijelom svijetu prezentirati “ono što se desilo”.

Scene su bile grozne. Ljudskom umu neshvaćene i totalno zvjerske.  Ipak, sve to dešavalo kada je svijet zaboravio na višedecenijsko stradanje Palestinaca. Upravo taj vremenski okvir nas čini hendikepiranima da budemo u stanju spoznati svu dubinu i težinu situacije koja traje, u kojoj se Palestinci nalaze od 1946. godine.

Taj brutalni napad Hamasa od 7. oktobra 2023. djelovat će poput anestetika na veliki broj svjetskih moćnika u prvim danima i sedmicama onoga što će tek uslijediti kao prava kalvarija i čisti, bestijalni terorizam, u organizaciji i vođenju Države Izrael.  Taj, onima što su pratili situaciju na Bliskom istoku, idiotski potez Hamasa, djelovat će kao “kec na desetku” dobrano posrnulom izraelskom premijeru, koji je upravo na žrtvi svog naroda, dobio “svježu krv” za vampirski pohod na vratove palestinske djece. Sve ovo dovest će do toga da više ne brojimo palestinske žrtve, ubijenu djecu, žene i starce, a o uništenju infrastrukture pojasa Gaze ne govorimo skoro pa nikako. Baš kao o stradanju, progonu i otimanju zemlje i kuća Palestinaca na okupiranoj Zapadnoj Obali. Teroristički napad Hamasa pretvorio se u ono što svijet i danas gleda kao opravdano-osvetnički odgovor Izraela, kojim upravlja vlada Bemnjamina Netanyahua, a što je, kako stvari izgledaju danas, “konačno rješenje” palestinskog pitanja, naravno, kako ga vidi B. Netanyahu.

Sve ovo što se dogodilo nakon 7. oktobra prošle godine za mnoge će biti jako sumnjivo u pogledu toga za čije interese Hamas, ustvari, radi i djeluje?! Na ulicama Izraela, dok su trajali prosvjedi da Netanyahu zaustavi krvoproliće i da prvenstveno radi na povratku otetih civila, moglo se čuti da je upravo Hamas bio jako dugo na platnom spisku Države Izrael. To i nije neka tajna, ali nakon još jedne nakbe (katastrofe) palestinskog naroda, ovaj put izazvane Hamasovim teroristčkim upadom, svi bi se trebali upitati – je li ovo KONAČNI CILJ koji se želio postići. Da se narod Gaze pobije i/ili raseli, a Izrael u, još jednom u nizu vojnih akcija, dodatno proširi. Ne treba biti jako pametan da se shvati kome je “služio” Hamas.

Ipak, čak i nakon prvih brutalnih scena od 7. oktobra 2023. (kasnije će ispostaviti da su one najgnjusnije vjerovatno bile i lažne) članovi britanskog i španjolskog establišmenta nisu poklekli i otvoreno su rekli da Hamas za njih NIJE teroristička organizacija, dok se u većini EU, Kanade i SAD-a, o tome unisono zaključuje, držeći isključivo jednu stranu ispravnom, naravno, onu izraelsku, da je Hamas ništa drugo do još jedna u nizu terorističkih grupa.

Hamas nikada nije implementirao šerijatski zakon, unatoč pritisku nekih tvrdolinijaša pokreta, ali je pokušao, prilično slučajno, zakonski propisati javni moral. “Mjere islamiziranja postavljaju se provizorno, a zatim povlače kada se građani usprotive”, navodi se u izvještaju Krizne grupe iz 2011. godine.

“Ne postoji jedan ‘Hamas’,” piše Tareq Baconi u svojoj knjizi, Hamas Contained: The Rise and Pacification of Palestinian Resistance . “Uzaludno je vježbanje, kao i suštinski netačno i redukcionistično pokušavati sugerirati da je Pokret neki oblik monolitnog aktera”, nastavlja Baconi. Postoje, unutar organizacije, tvrdolinijaši i pragmatičari, vjerski konzervativci i komparativni umjerenjaci, oni kojima je prioritet oružana borba protiv Izraela i oni, barem donedavno, koji su tražili dobitke političkim sredstvima.

Iz ova dva različita izvora možemo s velikom sigurnošću zaključiti da Hamas fluktuira, bolje reći balnsira između strogih islasmkih propisa i onoga što je u datom trenutku moguće.

Hamas su 1987. osnovali članovi palestinskog ogranka Muslimanskog bratstva u pozadini prve intifade, narodnog palestinskog ustanka koji je izbio kada je izraelski kamion ubio četiri palestinska radnika u izbjegličkom kampu Jabalia u Gazi. Ime grupe, koje znači “revnost”,  akronim je za Harakat al-Muqawamah al-Islamiyyah , ili Islamski pokret otpora. Povijesno gledano, palestinski islamski borci bili su skloni političkom kvijetizmu , vjerujući da se palestinsko društvo mora islamizirati ako se želi uspješna borba protiv Izraela. Ipak, kako su se demonstracije povećavale, borba im se činila kao opcija koju bi trebali voditi.

Hamas je nastao u turbulentnim uvjetima izraelske agresije,  svakodnevne torture i progona Palestinaca. Treba istaći da je do osnivanja Pokreta došlo nakon promijenjene izraelske taktike, gdje su svakom novoizazvanom krizom, u kojima su redovno ubijani Palestinci, otimana palestinska zemlja, Država Izrael na svježe okupiranom teritoriju počela s izgradnjom nelegalnih naselja u koja su doseljavani Izraelci sa svih strana svijeta.

Osnivači Hamasa bili su većinom izbjeglice koje su rođene na području današnjeg Izraela i bili prisiljeni napustiti prostor Mandatne Palestine tokom Nakbe (arap. Katastrofa).

Nakba je izraelsko etničko čišćenje Palestinaca u Mandatnoj Palestini tokom rata 1948. Kroz ovu “Katastrofu” izvršeno je nasilno raseljavanje (preko 700,000 Palestinaca), oduzimanje zemlje i imovine koje se provodilo kroz procese uništavanja palestinskog društva, kulture, identiteta, političkih prava i nacionalnih aspiracija.

Yasser Arafat i šeik Yassin

Šeik Ahmad Yassin, duhovni vođa grupe, rođen je 1936. u selu Al-Jura, u blizini grada Ashkelona, ​​na jugu današnjeg Izraela. Omanji i tihog govora, Yassin, koji je bio odijeven u bijeli pokrov i koristio invalidska kolica zbog nesreće u djetinjstvu, činio se svojim sljedbenicima kao utjelovljenje patnje svog naroda. Godine 2004. Izrael je ubio Yassina, kao i mnoge vođe Hamasa, kada su izraelski helikopteri pucali na njegovu pratnju dok je izlazio iz džamije nakon molitve u zoru.

Osnivačka povelja organizacije iz 1988. mješavina je ajeta iz Kur'ana, rasprava o islamskoj doktrini, nacionalističkih deklaracija i zavjereničkog antisemitizma. Dokument je definirao zemlju Palestine kao vakuf , ili islamsko povjerenstvo, “posvećeno za buduće muslimanske generacije do Sudnjeg dana”, od kojeg se nije mogao odreći ni milimetar.

Optužio je cioniste za poticanje francuske i boljševičke revolucije i označio skupine poput “Slobodnih zidara, Rotary i Lions klubova” kao “destruktivne organizacije za prikupljanje obavještajnih podataka” koje su omogućile “nacifikaciju Židova”. Ona je palestinsku nacionalnu borbu podvela pod zastavu vjerskog rata. Drugim riječima, bila je to malo vjerovatna povelja za pokret koji bi u roku od jednog desetljeća pokušao zastupati palestinsku stvar, koju su veći dio proteklih pola stoljeća vodile otvoreno sekularne skupine.

O tome predstavlja li islamski radikalizam osnivačke povelje operativnu ideologiju organizacije, raspravljalo se gotovo od samog osnivanja grupe. Neki znanstvenici vide Hamasovu vjersku retoriku uglavnom kao okvir u službi njegovih nacionalinih ciljeva, koji su njegova glavna briga. Prema Azzamu Tamimiju, autoru knjige Hamas: Povijest iznutra, vođe pokreta shvatile su da mu, kako je rastao, treba pristupačniji način definiranja sebe širem svijetu. Dokument pod naslovom Ovo je ono za što se borimo, napisan sredinom 90-ih kao odgovor na zahtjev jednog evropskog diplomata za jasnoćom Hamasovih ciljeva, definirao je ovu organizaciju prilično drukčijim terminima od onih u osnivačkoj povelji. Hamas je bio “palestinski nacionalni oslobodilački pokret koji se bori za oslobađanje palestinskih okupiranih zemalja i za priznavanje palestinskih legitimnih prava”. U određenom smislu, pitanje kako razumjeti Hamas izrasta iz jaza između ova dva retorička načina: između beskompromisnog džihada i jezika antikolonijalnog otpora, između fundamentalističke ideologije i političkog pragmatizma.

 “Ne postoji jedan ‘Hamas’,” piše Tareq Baconi u svojoj knjizi, Hamas Contained: The Rise and Pacification of Palestinian Resistance . “Uzaludno je vježbanje, kao i suštinski netačno i redukcionistično pokušavati sugerirati da je pokret neki oblik monolitnog aktera”, nastavlja Baconi. Postoje, unutar organizacije, tvrdolinijaši i pragmatičari, vjerski konzervativci i komparativni umjerenjaci, oni kojima je prioritet oružana borba protiv Izraela i oni, barem donedavno, koji su tražili dobitke političkim sredstvima.

Hamas je “uvijek nastojao igrati između nasilnog (u početku, isključivo prema izraelskim vojnim ciljevima) i diplomatskog kolosijeka, prebacivati ​​se s jednog kolosijeka na drugi, kad god je vidio svoje najbolje interese”, kaže Hugh Lovatt, stručnjak za Bliski istok i viši politički suradnik u Evropskom vijeću o vanjskim odnosima.

Ipak, ako Hamasovo vodstvo nije uvijek bilo jedinstveno po pitanju vizije, upornost izraelske okupacije Zapadne obale i Gaze dala je skupini jedinstvo u cilju. Godine 1993., kada je PLO, na čelu s Yasserom Arafatom, priznao državu Izrael i odrekao se nasilja potpisivanjem prvog sporazuma iz Osla, Hamas je bio taj koji je preuzeo plašt oružanog otpora i posvećenosti oslobađanju cijele povijesne Palestine.

Edward Said

Sporazum između Izraela i PLO-a bio je razočaranje za mnoge Palestince, i to ne samo za pristaše Hamasa. U jednom eseju iz 1993. palestinski intelektualac i professor s američkog Stanford Universitya, Edward Said, nazvao je sporazum iz Osla “instrumentom palestinske predaje, palestinskim Versaillesom”. Arafat je pristao odustati od oružane borbe protiv Izraela i odbacio je palestinsko “jednostrano i međunarodno priznato polaganje prava na Zapadnu obalu i Gazu”, napisao je Said, dok “Izrael nije ništa priznao”.

Tokom 1990-ih, Hamas, koji se čvrsto protivio Oslu, intenzivirao je svoju borbu protiv Izraela. U prvim godinama ti napadi uglavnom su bili u obliku vatre iz ličnog oružja, bombi niskog intenziteta uz cestu i pokušaja otmice izraelskih vojnika. Ova taktika koja se isključivo odnosila na napade na vojsku i vojne objekte s dubokom se promijenila nakon što je izraelski vjerski fanatik i fundamentalist masakrirao 29 Palestinaca u Ibrahimovoj džamiji.

Poslije ovog otvorenog brutalnog napada na civile Palestine, Hamas zaokreće u svojoj doktrini i otvoreno najavljujue da će i njihove “mete”, kao što su to, uostalom, glavni ciljevi Izraela – biti, također civili.

Prvi takav napad dogodio se  6. aprila 1994., kada se Palestinac, kojeg je poslao jedan od vođa oružanog krila Hamasa, raznio na autobusnoj stanici u sjevernom izraelskom gradu Afula, ubivši osam Izraelaca. Bio je to izričit čin osvete na masakr 29 vjernika. Čelnici Hamasa vidjeli su smrt civila kao slabu tačku Izraela, vjerujući da će narušiti osjećaj lične sigurnosti Izraelaca i, u krajnjem, smanjiti odlučnost Izraela.

Propast pregovora u Camp Davidu 2000. godine i izbijanje druge intifade označili su transformaciju Hamasa u nešto više od pukog “spoilera” političkih nastojanja dogovora. Ovaj put na površinu izlaze kao istinski izazivači PLO-u i institucija nedavno osnovane Palestinske vlasti.

Takva strategija pokazala se jedinom smislenom u predstojećim brutalnim aktivnostima izraelskih vlasti naspram Palestinaca.  Što je Izrael više težio izgradnji nelegalnih naselja na okupiranim palestinskim prostorima  i što je više učvršćivao vojni aparat torture i okupacije, gradeći bestijalne kontrolne tačke i zidove otvorenog apartheida, to se više činilo da su Fatah i PA kapitulirali, a Hamasov beskompromisni stav je sve više dobivao na privlačnosti. Kako je skupina organizirala više samoubilačkih napada tokom 2000-ih, također je diverzificirala svoj arsenal. Godine 2001. Hamas je ispalio svoje prve rakete iz Pojasa Gaze.

Za vođe Hamasa, činilo se da je ova strategija nasilja opravdana u augustu 2005., kada je Izrael počeo povlačiti svoju vojsku i više od 8.000 doseljenika iz Pojasa Gaze. (Nasuprot tome, za Ariela Sharona, tadašnjeg izraelskog premijera, razdruživanje je bio taktički potez s ciljem sabotiranja budućih mirovnih pregovora.)  I ovo je, ustvari buduća strategija svih izraelskih pregovaranja. Sve se svodilo na odugovlačenja praćena stalnim tempom izgradnje nelegalnih naselja i odustajanja od priznavanja bilo kakve palestinske države.

Noam Chomsky

O ovoj taktici Izraela najviše je pisao i govorio Noam Chomsky, američki filozof, koji je na vrijeme detektirao podlost izraelskih vlasti. Kazat će Chomsky jednom prilikom, da Izrael iz svakog novog sukoba s Palestincima izađe s dodatno proširenom teritorijom koju su oteli od Palestinaca. Kako vidimo, danas je situacija identično-gora. Danas se palestinski narod nalazi na samo jedan mali korak od totalnog uništenja i nestanka s vjekovnih prostora. A onda ništa nema smisla, kao ni Hamas!

O. Delić

Objavio: usn krajina