DEVETI KRUG PAKLA REZERVIRAN JE ZA IZDAJNIKE: Nismo svjesni koliko smo blizu bili da bez ispaljenog metka „otpužemo“ u krilo velike Srbije

FOTO: Pakao, D. Aligieri – generiran pomoću a.i-a.; autor: O.D.

Vrijeme, barem iz perspektive običnog smrtnika, stvarno čini čuda. Kada mislimo na prošlost, na ono što se davno desilo, onda se najčešće nađemo u stanju da teško „dohvatamo“ jasne slike iz prošlosti. Zaborav je jedno od mučnih stanja koje nas pogađa.

Ipak, postoji i ona druga strana skopčana s protokom vremena kada se, upravo zahvaljujući  vremenskim odmakom, na neke krupne događaje „baci“ svjetlo istine, novi dokazi i argumenti koji davnim dešavanjima, pogotovo onim prijelomnim, poput rata, daju neko novo značenje, koje u prvi mah nismo mogli shvatiti.

Osim činjenice da smo brutalno napadnuti, svi mi koji smo doživjeli strašne scene napada na Sarajevo, na Predsjedništvo, na Državu, ostali smo zakinuti za potpunu sliku onoga šta se dešavalo, a pogotovo za argumente ZBOG ČEGA SE SVE DEŠAVALO. Odnosno, koji je bio cilj.

Akteri odbrane Sarajeva, tog 2. maja 1992., iznijeli su detalje kako se sve odvijalo. Baram onoliko koliko se može u svim tim dramatičnim dešavanjima. Tako smo saznali da je u Sarajevu, pored onog vidljivog dijela srbijanske prisutnosti u vidu tzv. JNA, djelovala i prilično destruktivna, ali nevidljiva, u civile Sarajeva integrirana grupa ili grupe terorista  s jasnim zadacima onesposobljavanja važnih infrastrukturnih objekata i usluga, poput telefona i pošte.

Ipak, ono o čemu nismo znali ništa jeste činjenica da se s otmicom predsjednika Alije Izetbegovića htjelo postići nešto daleko opasnije i, iz perspektive agresora, itekako efikasnije djelovanje u pravcu okupacije kompletne države u svega par poteza.

Dakle, po svim danas dostupniim informacijama, plan je u osnovi bio da se Izetbegović kidnapuje i najvjerovatnije ubije ili trajno skloni (ukloni), a na njegovo mjesto postavi kukavičje jaje – Fikret Babo Abdić.

Ono što smo gledali na ekranima televizije YUTEL, gdje je za vrijeme trajanja ovih odlučujućih sati, u studiju, pored novinara (je li bio samo u službi istine – to još ne znamo) Senada Hadžifejzovića, komandanta Specijalne poslicije Dragana Vikića, sjedio i Fikret Abdić, koji je sve promatrao prilično sabrano, bez komentara, ispostavit će se da je sve bilo dio opasnog i zavjereničkog plana „zamjene“ predsjednika. Abdića umjesto Izetbegovića. Podobno snishodljivi, „dvaput prekuhani“  Babo umjesto Alije, čovjeka od integriteta i istine.

S ovim potezom, isplaniranim u Službi državne bezbjednosti u Beogradu, išli su na win-win situaciju. Dakle, privremenim  odsjecanjem Sarajeva kao administrativnog centra države, te otmicom Izetbegovića i na njegovo mjesto postavljanjem vazala Abdića, Srbija i agresorski elementi u našoj državi dobili bi, faktički na tanjiru, cijelu državu i to s daleko manje žrtava, troškova, vremena.

Da je povodljivo-lakoumni Babo bio to i takvo Jaje, pokazalo se na krvavom slučaju Bijeljine, koji je, iz današnje perspektive sagledan, isplaniran upravo iz te činjenice da se oformi državna komisija u kojoj bi Babo bio jedan od članova i da se on, baš kao takav, nametne Bošnjacima kao jedno „racionalno“ rješenje. Naravno, nama Bosancima i Bošnjacima lažno racionalno, a agresoru itekako ekonomično i krajnje efikasno.

Poljubio je Fikret Arkana tri puta i to baš pored tijela ubijenih Bošnjaka Bijeljine, pa u svom stilu, prilično mutavog govornika, ali odličnog sugovornika srpske hegemonije, iznio gadosti o stanju u Bijeljini.  Ono na šta nisu računali jeste hrabrost Sarajlija i Bosanca. Da će Sarajlije uspjeti zarobiti generala Kukanjca, na to nisu računali.

 Upravo je zarobljavanje generala Kukaknjac zajedno s nekoliko desetaka srbijanskih vojnika, bio jezičac na vagi da agresorski plan propadne.

Ono što Fikreta Abdića ističe kao srbijasnkog igrača, jeste njegova uloga u jednoj drugoj epizodi, koja je imala izrazito krvav rezultat, a koji se dogodio u bratoubilačkom ratu na prostoru od Velike Kladuše do Bihaća.

Ta nemisleća, seljačko-tvrdoglava neljudska spodoba prodala je živote stanovnika ondašnjeg Bihaćkog okruga za Judine škude. Na sreću, ni to nije prošlo. Fikret je IZGUBIO, Srbija je izgubila. Milošević je izgubio i završio u Haagu gdje je planskim  i prikrivenim (samo)ubistvom, opet u organiziaciji srbjanskih tajnih služni,  oknočao  kako i dolikuje, poput Hitlera, a Babu je zadesila manje spektakularna sudbina, obična sudbina seoske varalice i hohštaplera, sudbina ratnog profitera. Kao najobičnija kukavica osuđen je na sudu u Hrvatskoj na 15 godina zatvora zbog teških kršenja ljudskih prava i nelegalnog deporitanja u logore svih onih koji nisu mislili poput njega.

Danas je Babo katatonična pojava, ali još uvijek u službi obavještajnih službi. Najvjerovatnije da je njegov posljednji metak u obliku knjige koja, tobože, donosi neke samo njemu lažne istine o počecima rata u našoj državi.

Već na prvu stvari su jasne, jer Babo dokazanu agresiju na našu Bosnu i Hercegovinu u naslovu knjige naziva običnim ratom!? Svakome onome ko zna čitati jasno je da se iza ove knjige ne krije ništa, osim Babino naricanje nad vlastitom sudbinom – sudbinom izdajnika.

“Kako je došlo do rata u BiH”? ”Knjiga potkrepljena dokazima i dokumentacijom koja ostavlja sve u šoku”?

Naslov su i podnaslov reklame za knjigu na srpskom (prim. prev), navodno, Fikreta Abdića, koja se vrti bespućima interneta i neke nove “povijesne zbiljnosti”, po portalima koji još uvijek maštaju da mogu zaraditi od Google Adsensea!?

Pa, iako se pisalo da je ova vrsta promocije osuđenog ratnog zločinca dokinuta, jer se neki pojedinac “zauzeo”  kod Facebooka da se reklamiranje zaustavi, vidimo da to zauzimanje nije dalo rezultata.

Znamo da je sloboda govora i pisanja, ali ipak, da presuđeni ratni zločinac izdaje knjigu koja ne služi ničemu, već je najvjerovatnije smokvin list na njegovoj ukupnoj sramoti za vrijeme agresije na domovinu, jasno je svima koji ne pate od totemizacije pojedinca, njegovanja kulta ličnosti, a pogotovo nekoga s tako teškim, na sudu dokazanim i presuđenim optužbama za ratni zločin.

Da presuda suda u Hrvatskoj nije imala uticaja na Fikreta čisti je dokaz što je u Velikoj Kladuši oslobođenoj od njega samoga dobio načelnički mandat glasovima svoje gubitničke, izdajničke vojske iz dijaspore, a on se ponaša jednako lopovski kao i devedestih.  Ukrao je službene pečate općine, što je krivično djelo bez presedana I pobjegao u Hrvatsku?. Što je poseban kuriozitet, jer Plenkovićevi “ljudi” znaju za njegov šverc naftom s ratnim zločincima iz Srbije kojom se razarala Hrvatska i to ne procesuiraju, jer im je ovakav kakav jeste draži da se potkusurivaju s nama u Bosni i Hercegovini.

Ne da je bizaran, već je odnos Babe i sud(ov)a, ustvari, istinska vlaška zavrzlama. Kolo je to u kojem je Babo nekad igrao kolovođu, a češće keca (onog na kraju). Teško je pobrojiti sve Babine ratove. U svakom slučaju, donekle je upravljao taktičkim situacijama, ali je na kraju uvijek gubio. Kako u SR BiH, tako i danas u Hrvatskoj ali i u slobodnoj Bosni i Hercegovini. Izgubio je doslovno sve. Ono najvažnije kakav-takav ugled kojeg je imao.

Kvislinga je oduvijek bilo, ni jedan u historiji nije završio na sjajnoj strani, već naprotiv, na mjestu gdje oduvijek završavaju izdajnici – u Devetom krugu Pakla. U tom Krugu, podjeljnom na četiri pojasa, mjesto je rezervirano za one koji su izdali državu, porodicu i Boga, mjesto za našeg Fikreta Abdića Babu.

Objavio: Osman Delić