KAKO SE VOLI GRAD: Je li „gradsko pašče“ u pravu?

Osman DELIĆ

---

Nema tog mjesta, grada a ni čaršije, usudio bih se reći, pogotovo Čaršije,a da u njoj ne žive oni koji je svojataju, čak brutalno i bezobrazno „brane“.
Takvih „čuvara gradskog pečata“ ima u širom Bosne i Hercegovine, ali i regije, jer su baš kao takvi svojstveni ovim prostorima.

Prije bilo kakvog uvida u ovakav način „rasprave o pripadnosti ili pripadanju“ treba reći osnovnu činjenicu da su migracije, bilo one na užem ili širem geografskom području, stalna pojava ljudskog roda. Neki će reći da je takav, unutrašnji poriv ili glas za promjenom mjesta boravka zaslužan za velika otkrića.

Ipak, mi se nećemo baviti tako pretencioznim stvarima, već onim lokalnim, za koje mislim da zaslužuju jednu vrstu osvrta.

Malo je mjesta u kojima žive ljudi, a da u njemu nema takvih koji ga svojataju, ili, bolje reći, „brane“ od „došljaka, seljaka…“, čega ili koga sve ne. Obično se radi o lokalnim boemima koji često i ne zaslužuju takav epitet, već o običnim lupežima i probisvjetima svih kalibara, mada ima i drukčijh.

Naravno, da među tim „braniteljima“ javnog prostora ima i takvih koji svojim životom i radom mogu zanijekati ovu prvu vrstu „građana“, a čiji glas bi se mogao uvažiti kada govore o „gradskom ponašanju“, odnosno o tome kako bi se pridošli trebali ponašati. Jer, kao i obično, neke pojave zaslužuju da se o njima raspravlja i na njih gleda s argumentima koji imaju smisla. Bilo kako bilo, činjenica jeste da smo s ovim fenomenom bili suočeni još u bivšoj, a bome i današnjoj državi.
Priče su nalikovale jedna na drugu. Imamo one koji su iz raznih razloga i potreba bili prinuđeni promijeniti mjesto boravka a samim time, na neki način, prinuđeni da se „uklope“ u novu sredinu.

Pošto sam još u ranom dječaštvu iskusio sličnu stvar, moram reći da nekih većih problema i neugodnosti nisam doživio iako sam prešao u drugi najveći grad bivše države. Ko zna, možda je to iz razloga što nisam u onom verbalno-komunikacijskom smislu pokazao bilo kakav zaostatak u odnosu na „autohtone“ žitelje Zagreba, ili je to zbog mog, već tada, prilično liberalno-građanskog stava. Pogotovo o muzici, koja je bila jedan poseban biljeg za ulazak u „odabrana“ društva.
Da budem posve iskren, ni tada, a ni danas, ne dajem poseban značaj baš toj vrsti „pripadanja“. Jednostavno pokušavam živjeti s ljudima oko sebe. Ne inzistiram na tome otkuda su došli, a pogotovo se ne „mučim“ mišlju da ljude dijelim samo na osnovu njihovog porijekla.

Dakle, moje fino uštimavanje bilo je krajnje bezbolno. Prihvaćen sam bez problema. Naglašavam – ravnopravno. Drukčije ne bih ni prihvatio.

Ono što sam, pak, doživio za vrijeme agresije na našu državu, kada sam po povratku iz Zagreba u rodni Ripač bio prinuđen doći u Bihać, bilo je apsolutno identično zagrebačkom iskustvu. Možda sam čak bio pomalo i bahat, jer zaboga, ja sam živio u Zagrebu, izlazio u Lapidarij, Saloon, Studentski centar, čak sam odgledao i nekoliko predstava u HNK-u. Uživo gledao Relju Bašića, Fabijana Šovagovića i druge korifeje hrvatske dramske scene.

Naravno, da ovo navodim kao čisti sarkazam i kontraargument, jer s ovim površnim pristupom namjerno otkrivam sve one koji su prošli slična iskustva, a koji upravo inzistiraju na ovakvim stvarima kao nepremostivom barijerom kada se vrate u mjesto iz kojeg su potekli.

Pokondirena tikva

Imali smo tada, a i danas imamo bivše studente ili radnike koji su, nakon što su se nagledali drukčijeg svijeta, stvorili izvještačenu i nepremostivu auru ponovog vraćanja na stare postavke u staroj, matičnoj, sredini.
Ovo bi bila jedna kategorija onih što novousvojenim i prihvaćenim manirima pokušavaju na silu uvesti te i takve uzorke ponašanja kod drugih. Pored njih postoje i oni, vjerovatno brojniji, koji nisu bogzna vidjeli svijeta, već samo onako, što su pukim slučajem rođeni baš u gradu, a misle da mogu krojiti i preodgajati pridošle sugrađane.

Interesantna je upravo činjenica da ova druga grupa pretežno kruži po užoj gradskoj periferiji, zalaze na opskurna i „bomeska“ mjesta javnog okupljanja i otamo grlom paraju vazduh o odbrani grada od seljaka.

Postoji i treća vrsta „branilaca“ gradskog ćudoređa. Takvi su nešto i postigli u svom životu – barem rade. Obično u javnim poduzećima i ustanovama. Zatvoreni u uske kružoke, šutke promatraju i samo u određenim trenucima, kada su okruženi sebi sličnima, usude se da progovore.

Po meni, najinteresantnija je ova najbrojnija i najglasnija, druga po redu skupina. Takve viđamo po gradu, dok ispijaju jutarnju kahvu u podne, glasno, kako sami vole reći „hakaju“ i dok lijeno šetaju, prilično bahato mašu ekstremitetima.

Rat je, barem što se tiče Bihaća, jer o ovom gradu ponešto mogu i napisati, sa svim čemerom, jadom i tek ponekim zrncem sreće, bio i prošao. A što se tiče ove teme, najgore su prošli Oraščani, mještani malo udaljenije mjesne zajednice od Bihaća. Pogrdnosti upućenih baš ovoj populaciji bilo je najviše, iako je većina njih dala nemjerljiv doprinos odbrani, prvenstveno Bihaća, a samim time i države.

Ali, kao što smo u startu rekli, moramo uzeti u obzir i „razloge“ zbog kojih su lokalci „napadali“ i vrijeđali ove „sa strane“. Što se konkretno Oraščana tiče tu se nekako u samom početku pokazala sklonost manjeg broja Oraščana krađi bicikala. Upravo je ova sklonost na jedan duži period obilježila naše sugrađane protjerane iz Orašca, Klise i Kulen Vakufa.

Ipak, bilo je tu i ozbiljnijih primjera neuklapanja u gradski život, koji htjeli ne htjeli nosi neka pravila ponašanja i života u kolektivnom stanovanju poput zgrada. Ovdje moram naglasiti jedan bizaran i krajnje ogavan događaj, kada su novopridošli sugrađani ispred jedne zgrade izbacili veću količinu knjiga i doslovno ih zapalili. Tek je nekoliko primjeraka i djela naših i svjetskih književnika uspješno spašeno pribranom reakcijom Bišćanke, koja nikada na negativan način nije isticala svoju pripadnost Bihaću kojeg je oduvijek voljela i koja će nekoliko godina kasnije pristati biti mojom suprugom. Edina je oduvijek bila posebna.

No dobro, rat je bio i prošao, a onda se lokalpatriotizam, ma šta god značio, ponovo vratio, možda čak u boostiranoj verziji, sada već ostarjelih prdonja (druga grupa gore pobrojanih „branilaca“ ) koji su pokušali svojim oteglim mošnjama vratiti nešto što su davno izgubila. Ako su ikada imala barem i to – čvstoću i postojanost.

Sintagama „Bihać Bišćanima“ izgovorena mahom iz usta onih kreatura koje u ratu nisu prismrdili prvim linijama, bila je više od prsta u oko nama normalnima.

Većinom se tu radi o beznačajnim likovima koji su sebi utvorili da su neke gradske legende, bez kojih grad ne bi bio Grad, a da pri tome nisu ni svjesni koliko su u krivu. A bilo je i takvih koji su, da su ostali ljudi, upravo kao gradska djeca mogla odskočiti jako daleko.

Nažalost, pokazali su sve najgore što čovjek može imati u sebi. Baš ono krkansko, divlje, neodgojeno, sirovo i krajnje brutalno oportuno – daj samo meni. Uvijek i u svakoj prilici. Baš seljački, u pravom, pogrdnom smislu te riječi. Dok su, s druge strane, ovim atributom časnog i poštenog htjeli poniziti neke druge.

Na sreću završili su tamo gdje i zaslužuju – u zaboravu da su postojali, a ako ih se spomene, onda se za njih veže samo krađa, lopovluk, nerad i lijenost, laž i petljanija.

Gospodin “guverner” i gospođa ministarka

Da ne bude crno-bijelo i da postoje neki drugi, jasni argumenti promjena u obrascu ponašanja novopridošlih sugrađana, vidljiva u jednoj posve novoj, pogotovo za Bihać specifičnoj situaciji. Naime, kako je naš grad od kraja rata postao sveukupni centar Kantona. Barem bi takvim trebao biti. U Bihać se malo-pomalo doseljavalo stanovništvo ostalih općina i gradova. Politika, usukana u prepoznatljivu gužvu interesa, izbacila je na površinu jasno vidljivu namjeru novopridošlilh da počnu igrati „bijelim figurama“. Ovako “udruženi“ ne pokazuju ni srama, već baš naprotiv udaraju prvi. Ponekad, u susretu s preostalom „drugom grupom“ gradskih „čuvara“ volim im zasoliti ranu, pa reći kako su im „došljaci lapili“ prva mjesta, što će reći zauzeli su mjesta u kafićima i restoranima u samom centru grada, a ima ih i po rubovima. Što je, ako ćemo baš u detalje, sasvim nova činjenica ne samo Bihaća, već i šire regije. Slične „probleme“ imaju u Sarajevu, Zagrebu…

Međutim, ovdje je politika odradila svoje. Na našem „demokratskom odrastanju“ u samom startu, glavne konce držali su rigidni i ostrašćeni, brutalno konzervativni “seljaci”, a uglavnom totalno nepovjerljivi naspram gradske intelektualne elite koju su zatekli. Ovdje se mora reći očita istina, da su nam politički došljaci – vođe, napravili najveću štetu u gradu i gradovima širom države. Na primjeru našeg Bihaća to je bilo očito. Naš „guverner“ brutalno je pomeo sve, apsolutno sve ljude koji su imali kredibilitet, znanje i ono najvažnije, što sam nikada nije imao, a uporno je nastojao to pokazati prema vani – poštenje. Da je stvar usosio do kraja i nakon svog političkog odlaska, vidljivo je u njegovoj “ostavštini” po kojekakvim ministarstvima. Tu se splelo formalno obrazovano, češće s kupljenom i diplomom dobijenom na lijepe oči (noge, grudi..), s onim praiskonskim nagonom za samoodržanjem koji guši sve oko sebe zarad vlastitog interesa.

Kada bi promatrali samo ovu vrstu pridošlica, onda su svi branioci grada odreda u pravu, čak i „gradso pašče“, koje non-stop laje, a kod ove vrste s pravom.
Ratovi su oduvijek bili najveći pokretači ljudske migracije. A kako ovim prostorima rata i ratova ne nedostaje, onda stoji i činjenica da su i do ovog zadnjeg rata Bihać i sve druge gradove naseljavali došljaci i izbjeglice. Pravo pitanje jeste koje su to kvalitete i vrijednosti za koje se isplati progovoriti na javnom mjestu? Naravno da nije dovoljno reći „ja sam gradsko čeljade“, češće „gradsko pašče“. To je upravo najjači adut samoprokazivanja kojim žele ocrniti ove druge, a koji više govori o onome koji je izgovorio.

Stvari su, ako takve uopće i postoje, puno profinjenije. Grad i gradski život podrazumijeva usklađenost u najširem smislu. Gdje društveni život podrazumijeva sadržaje iz kulture u širem spektru, koji su posjećeni. Moram istaknuti manifestaciju „Bihaćko ljeto“. Tu sam vidio da Bihać, da Grad Bihać ima šanse, jer sam baš na ovoj manifestaciji vidio ljude iz drugih krajeva naše države. To bio trebao i morao biti Bihać. Bihać, kao i svaki drugi grad, voli se radom, ukljkučenosti u društveni, kulturni i sportski život.

Okrenimo se našem Gradu na način koji je vrijedan svake pohvale, koji u sebi ne krije malodušje, vrijeđanje i osjećaj beznađa, već naprotiv, na način koji će uključiti sve koji u njemu žive, bez obzira odakle su došli, jer to nije važno. Ljudi uče gledajući, doslovno prepisujući. Smatram da će svako prihvatiti i preuzeti takav način života koji u sebi nosi ljudskost, dostojanstvo i kulturu življenja u širem smislu.
Bihać je od grada-tvrđave do otvorenog grada prošao i prešao poprilično teških historijskih epoha i perioda. Ako je pojam grada značio otvorenost, onda sam za otvoren Bihać koji pripada svima podjednako.

Objavio: usn krajina