NIJE ČAK NI SKICA, A KAMOLI PORTRET: Za takvo što trebalo bi zaviriti u tajne arhive obavještajne službe bivše države

Nema sumnje da je Goran Milić prvenstveno intelignetna osoba i jedan od ponajboljih novinara bivše države. Dobro, postojale su objektivne okolnosti da naš najpoznatiji Jugosloven u civilu to i postane.

 Prvo i najvažnije radi se o sinu jugoslavenskog diplomate koji je odrastao i školovao se u pariškim školama visokog ranga, rezerviranim za djecu ondašnje svjetske kreme.

Samim time prilično se odvojio i dobrano odudarao od tadašnjeg jugoslavenskog, ne samo prosjeka, već i gojenaca našeg sistema „Bratstva i jedinstva“!

Iz dosadašnjih priča znamo da svi koji su živjeli na račun SFRJ, a pogotovo u inostranstvu i to u visokom luksuzu, takvu cijenu morali su vraćati odavanjem tajni i cinkarenjem dijaspore. O tome vjerovatno postoje zapisi u arhivi  „Uprave državne bezbednosti“.

Iako je završio pravo, pričesto se u svojim zanimljivim reportažama predstavlja kao matematičar, bolje reći, kao neko ko ima prirodni talent za brzo množenje „razumno velikih brojeva“. Iskorištavajući taj prirodani dar množenja i računanja postotka, koji, usput rečeno, nema puno veze s matematikom kao naukom, jer oni što ozbiljno izučavaju matematiku bave se kudikamo kompleksnijim, višestrukim nišama “kraljice i tumača prirodnih znanosti”. Za puko izračunavanje koriste se računarima, naravno.

Međutim, ovaj freaky talent za cirkuse Goran mudro iskorištava, dodatno stvarajući oko sebe auru „pameti i uzvišenog“.  Tu crtu Goranovog čistog snobizma vjerovatno ćete primijetiti i u novom serijalu najavljenom na HRT-u, „What's Up“. Franšiza je to u kojoj vispreni Goran reciklira vlastite, često suptilno skrivene ideje šovinizma i otrcanog, iz onog sistema naviknutog snobizma, i sve to začini pomno odabranim sugovornicima koji, nesvjesni zamke u koju ih je ulovio, prate struju toka Goranovih „ideja“.

Kada kažem reciklirano, onda to mislim doslovno. Jer, iako se novi serijal najvaljuje kao takav – novi, garantujem da će Goran kao glavnu ideju postaviti bitne razlike između „ većinski protestantskog sjevera i  većinski katoličkog juga“ Evrope. Igrom slučaja sam siguran u ovo jer je naš Goran već imao sličnu reportažu, također na HRT-u, gdje je uspoređivao bogate poduzetnike sa sjevera i one s juga Njemačke, Švedske i drugih država.

Sjećam se toga jer je na jednog industrijalca navalio k'o muha na gorana, udavivši ga jednim te istim pitanjem; Šta će pokloniti  sinu za 18. rođendan.

Matrica je to s kojom je Goran želio dokazati hrvatskim skorojevićima kako gospoda sa sjevera Evrope svojoj bogatoj djeci ne daruju skupocjene automobile, jahte i druge vragolije, već ih isključivo školuju – i to je to. Sirotinji u Hrvatskoj dovoljno da se uljuljka u lažnu ideju, a bogatim Hrvatima ionako je svejedno.

Poduži je ovo uvod da ukažem na jednu objektivnu činjenicu o kakvom se bezobrazniku radi. Ako svemu dodamo da je potkraj 90.-tih godina išao na „ljuboruk“ Franji Tuđmanu, koji mu je dobrano zlopamtio „Yutel“, a Goran je pak, iznuren ratom, gladan i žedan whiskyeja, znao da samo preko Franje može ući na HRT, na staru naviku državne „sise“. Kao što se očekivalo progutao je Goran tu četku koju mu je Franjo otvoreno sasuo u lice tokom „intervjua inicijalizacije“. Sam intervju obavljen je, također, u okruženju bezobraznog snobizma. Sjećam se, sjedili su u luksuznim vrtnim foteljma, okruženi bezprijekorno uređenim travnjakom, a na bijelom stolu hladio se šampanjac. Nema sumnje, malo koji novinar je bio tako dočekan kao Goran, kojeg je upravo prvi predsjednik Hrvatske svojim blagoslovom, s “bespuća i stranputice jugoslavenstva”, preobratio i vratio u „slobodnu i demokratsku“ Hrvatsku.

Na HRT-u je dočekan sa sumnjom i skepsom, jer se brzo pročula priča o njegovoj radničkoj knjižici gdje je crno na bijelom stajalo Goranovo nacinalno opredjeljenje kao Hrvata, ali potpisano ćirilicom?! Upravo ga je taj potpis među kolegama označio kao sumnjivog.

Mijenjao je Goran redakcije, ali se na kraju, ipak, vratio “doma” – na HRT.

Bez obzira na sve Goran je mogao zaključiti, barem profesionalnu karijeru, relativno pristojno. Ipak, ono što će trajnije obilježiti Goranovu ukupnu čast, privatnu i profesionalnu,  jeste činjenica da je bez grižnje savjesti rekao „Neka živi Herceg-Bosna barem u Televiziji“. Šta reći, Miliću je muha na Gorana.

Goran je bio na promociji knjige jednog od „haške šestorice“.  Treba li reći da svi koji su krivi imaju neodoljivu potrebu da se pravdaju i opravdaju. Danas je to moderno “odraditi” kroz knjigu, koja spremno čeka sve “revenante” u fiokama nasljednice hrvatske ekspoziture DB-a. Međutim, pravda je svoju zadnju rekla i izrekla KAZNU.

Objavio: Osman Delić