PETO GODIŠNJE DOBA: Jel moglo drugačije?

Genocid u najavi na svjetskoj licemjernoj sceni dočekan je aplauzom.  Tako se planetom širi krvava mrlja uglavnom običnih smrtnika, nedužnih za bilo čije interese. Sve to ludilo, očito nema ko da otjera, a osim ratova, sve više je gladnih, obespravljenih čiji se glas uglavnom ne čuje. Dok se najavljuju otvaranja novih ratnih žarišta, a u vojničke redove guraju tuđi sinovi, moćnici se slade po običaju za bogatim trpezama, unaprijed dijeleći plijen kojeg će se dočepati nakon što pobiju možda i milione ni za šta krivih ljudi. Doduše, krivi su samo jer imaju drukčiju boju kože, drukčije se mole Bogu i kroz vijekove te razlike su dovele do toga da mržnja jednih prema drugima, trećima i četvrtima dosegne famoznu crtu nepodnošljivosti za one koji još uvijek vjeruju da smo svi krvavi ispod kože, jednaki ili bi barem trebali biti jednaki. Rat je zaista gnusan, ali itekako dobar način da se bogati još više obogate i nema tu mjesta za aplaudiranje dok majke ostaju bez djece, djeca bez roditelja, dok se domovi ruše ili kad kolone protjeranih bauljaju bez ideje gdje će stići, sa već odštampanom odbijenicom dobrodošlice. Surovo, zar ne? Za jedne ima mjesta po evropskim gradovima, druge se gura u ćorsokak i otima im se komad humanitarnog kruha iz usta. Ali, nas male, obične ionako neće ni pitati za mišljenje, mada želim biti poput onoga malog mrava pa makar kazati neka se zna da sam na strani slabijih. Da se odmaknem sa krvavih bojišta, evo kod nas ne puca, ali pucamo mi po šavovima. Inflacija je pojela kućne budžete, samo što to naravski još uvijek nije prva tačka dnevnog reda vrlih nam vođa koje se još ne mogu dogovoriti oko plijena kojeg se žele dočepati, pa da se kao zabave pitanjem narodnih masa. Umjesto toga, otrov mržnje se redovito pušta kao kroz infuziju, pa se na sve strane škrguće zubima, a stomaci kao i novčanici, uglavnom prazni. Onima kojima prelijeva iz čaše nije za brigu, njihovi rezervni položaji ionako su na nekim ostrvima dalekim, prilično egzotičnim. Svijet se dobrano klima, a ni mi se ne osjećamo baš najbolje, oni što se vole baviti prognozama i analizama, paralizama, kažu da smo najbolje iza sebe već ostavili, a da najgore što dolazi, ne možemo ni zamisliti. Nikad nije bilo, da nekako nije bilo, pa ako neko preboba i to što dođe pa prođe, neka se sjeti zapisati. I neka doda: jel moglo drugačije?

Objavio: usn krajina