FOTO: Međunarodni krivični sud (ICC)

U svjetlu, bolje reći sumraku trenutnog stanja u svijetu, kada pored ruske agresije na Ukrajinu imamo nedavno otvoren oružani sukob između Hamasa i Izraela (IDF-a) koji po brutalnosti ima „kapacitet“ da doslovno zapali cijelu regiju, a po nekima i svijet, nije naodmet da se, osim što svakodnevno govorimo o tome, pobliže upoznamo s onime što je stvarno napisano u „svjetskim pravilima ratovanja“ i Ženevskoj konvenciji, kao i o tome koja instanca je zadužena za sprovođenje pravne “bitke” kada sukobi jednom završe, a skoro uvijek završe, prvo za stolom, a kasnije na sudu.

Krenimo redom od toga kakvo je pravo države na samoodbranu i pod kojim uvjetima.

Samoobrana: Države imaju pravo na individualnu i kolektivnu samoobranu protiv oružanih napada. Ova odbrana mora biti nužna i proporcionalna napadu.

Dakle, stvari su jasne što se samoodbrane tiče. Svaka napadnuta država ima pravo na odbranu, ali da ta odbrana ne prelazi intenzitet napada, odnosno da prestaje onog trenutka kada se otklone sve opasnosti koje su dovele do napada na jednu državu. Nužna je u tom smislu kada je intenzitet napada takav, da se samo oružanim, ali proporcionalnim odgovorom može riješiti neposredna opasnost.

IZDVAJAMO:

IZETBEGOVIĆ PISAO SDA USK-a: Pokušajte još jednom razgovarati s NES-om

Pošto su rijetke situacije kada država koja je napadnuta staje s odbranom onog momenta kada se neposredna opasnost uklonila, već se sprovode i neke druge akcije, a poslije traže opravdanja, onda je i takva upotreba sile jasno propisana. Radi se o upotrebi sile izvan samoodbrane koju isključivo odobrava Savjet sigurnosti UN-a, a nikako subjektivni osjećaji napadnute države i/ili grupe država saveznika, ma kako moćne bile.

Odobrenje Savjeta sigurnosti UN-a: Upotreba sile izvan samoobrane može biti opravdana ako Savjet sigurnosti UN-a odobri takvu akciju kako bi očuvao međunarodni mir i sigurnost. Savjet sigurnosti ima ovlaštenje da preporuči upotrebu sile i donese odluke u vezi s njom.

Jus ad bellum (Pravo na odbranu): Ovo pravilo se odnosi na upotrebu sile ili pravo država da se brane od oružanih napada. Ključni dokument koji reguliše jus ad bellum je Povelja Ujedinjenih nacija. Povelja UN-a ograničava upotrebu sile između država na sljedeće načine:

Samo individualna ili kolektivna odbrana: Država ima pravo na individualnu odbranu u slučaju napada na nju. Također, kolektivna odbrana može biti odobrena od strane Savjeta sigurnosti UN-a kada je riječ o prijetnji međunarodnom miru i sigurnosti.

Zabrana napada: Države se obavezuju da neće upotrijebiti silu kako bi riješile međunarodne sporove, osim u samoodbrani ili uz odobrenje Savjeta sigurnosti UN.

Pravila ratovanja jednaka za sve

Jus in bello (Pravila ratovanja): Ovo su pravila koja regulišu ponašanje u samim oružanim sukobima. Ova pravila obuhvataju zaštitu civila, zabranu mučenja, pravo na humanitarnu pomoć, prava ratnih zarobljenika i druge aspekte. Osnovni dokumenti koji regulišu jus in bello uključuju Ženevsku konvenciju i dodatne protokole.

Jus ad bellum i jus in bello su međusobno povezani, iako se bave različitim aspektima upotrebe sile. Države koje koriste silu u samoodbrani ili u okviru ovlaštenja Savjeta sigurnosti UN-a trebaju se pridržavati pravila ratovanja kako bi zaštitile ljudska prava i minimizirale patnju tokom sukoba. Pregled ovih pravila i obaveza ima za cilj promovisanje mira, sigurnosti i ljudskih prava u međunarodnim sukobima.

Pravila ratovanja moraju biti poštovana od strane svih strana u oružanom sukobu, bez obzira na njihov status ili ciljeve. Ovo uključuje države, oružane grupe, gerilske formacije, paravojske, i sve druge aktere koji učestvuju u oružanim sukobima. Ključni principi pravila ratovanja su univerzalni i obavezujući za sve strane u konfliktu.

Konkretno, pravila ratovanja se odnose na:

Države: Kada države ulaze u oružani sukob, bez obzira na razlog ili ciljeve sukoba, obavezne su da poštuju pravila ratovanja, uključujući Ženevske konvencije i dodatne protokole.

Oružane grupe i gerilske formacije: Čak i ako se radi o neregularnim oružanim snagama ili gerilskim grupama i one su obavezne da poštuju osnovne principe pravila ratovanja, kao što su zaštita civila i zabrana mučenja.

Paravojske: Paravojske ili privatne vojne kompanije/formacije također su obavezne da se pridržavaju pravila ratovanja ukoliko učestvuju u oružanim sukobima, naročito kada rade u službi ili uz podršku države.

Pravila ratovanja su uspostavljena kako bi regulisala vojne konflikte i smanjila ljudske patnje tokom rata. Najvažniji dokument koji postavlja takva pravila je Ženevska konvencija, koje se sastoje iz četiri glavna ugovora i tri dodatna protokola. Evo osnovnih principa pravila ratovanja:

Zaštita civila: Civili i civilna infrastruktura moraju biti zaštićeni od nepotrebnih šteta i napada tokom oružanih sukoba. Napadi koji se ciljaju isključivo na civile ili koji nanose prekomjernu štetu civilima su zabranjeni.

Zabranjeno je mučenje i okrutno postupanje: Mučenje i nečovječno postupanje prema zarobljenicima rata su strogo zabranjeni. Zarobljenici moraju biti tretirani ljudski, bez obzira na stranu kojoj pripadaju.

Pravo na humanitarnu pomoć: Žrtve oružanih sukoba imaju pravo na humanitarnu pomoć, uključujući pristup hrani, lijekovima i medicinskoj njezi. Humanitarne organizacije i medicinsko osoblje moraju biti zaštićeni.

Pravo na odabir oružja: Oružje koje se koristi u sukobima mora biti proporcionalno i ne smije uzrokovati nepotrebnu patnju. Upotreba hemijskog, biološkog ili nuklearnog oružja je strogo ograničena.

Poštovanje ratnih zarobljenika: Zarobljenici rata moraju biti tretirani u skladu sa Ženevskim konvencijama. Imaju pravo na dostojanstvo, pravično suđenje i zaštitu od zlostavljanja.

Zaštita kulturne baštine: Kulturna baština, kao što su muzeji, spomenici i arhivi, trebaju biti zaštićena od uništenja tokom oružanih sukoba.

Osim Ženevske konvencije, postoje i drugi međunarodni ugovori i običaji koji regulišu pravila ratovanja. Važno je napomenuti da se pridržavanje ovih pravila smatra obavezom država koje učestvuju u oružanim sukobima, a kršenje tih pravila može dovesti do međunarodnih optužbi i sankcija.

Međunarodni krivični sud (ICC)

 Međunarodni krivični sud ima jurisdikciju za krivična djela koja su navedena u Rimskom statutu, uključujući ratne zločine kojima se krše odredbe Ženevske konvencije. ICC ima nadležnost nad pojedincima optuženim za takva djela. Iako ima ograničenu nadležnost, ipak može procesuirati osobe iz država koje nisu članice ICC-a u određenim slučajevima. ICC ima nadležnost nad četiri osnovna krivična djela:

Nadležnost ICC-a nad nečlanicama bazira se na sljedećim scenarijima:

1. Samoodbrana države članice: Ako je država članica ICC-a napadnuta i sprovede vojnu operaciju u samoobrani, a zatim optuži pojedince iz druge države koja nije članica ICC-a za ratne zločine, ICC može imati nadležnost da ispita takav slučaj. Ovaj scenarij posebno je aktualan u odnosu između Izraela i Palestine.
2. Odobrenje od strane Vijeća sigurnosti UN-a: Vijeće sigurnosti UN-a može uputiti slučajeve ICC-u, čak i ako država u kojoj su se dogodili zločini nije članica ICC-a. To se dešava u slučajevima koji se odnose na međunarodni mir i sigurnost.
3. Konstruktivna nadležnost: ICC može imati nadležnost ako su zločini počinjeni na teritoriji države koja je članica ICC-a ili ako su počinjeni od strane državljana države koja je članica ICC-a.

Važno je napomenuti da ICC ne može procesuirati sve zločine širom svijeta, već samo one koji spadaju pod njegovu nadležnost na osnovu svojih statuta. Osim toga, ICC je nezavisan sud i ima sopstvenu proceduru za pokretanje istraga i suđenja. Postupak za procesuiranje osoba pred ICC-om može biti složen i zahtijeva suradnju država i međunarodnih tijela kako bi bio uspješno sproveden.

Kada sve ovo stavimo u kontekst brutalnog rata između Hamasa i Izraela, onda i jedni i drugi imaju velikih razloga za zabrinutost. Ipak, moramo iznijeti još nekoliko činjenica koje, ipak, ne mijenjaju na stvari da se i Hamas i Izrael mogu i trebaju naći pred ovim Sudom.

Izrael nije član ICC-a, a Palestina mu se pridružila 2015. Zločini počinjeni na teritoriju Palestine (od strane bilo kojeg državljanina, uključujući nepalestince) i od strane palestinskih državljana (unutar ili izvan njegovog teritorija) mogu biti u nadležnosti ICC. Iz ovoga se jasno luči da to što Izrael nije član ICC-a ga ne može zaštiti od progona i suđenja.

Dakle, izraelsko rukovodstvo, kao i čelnici Hamasa itekako mogu biti procesuirani pred Međunarodnim krivičnim sudom. Dodamo li ovome činjenicu da je ICC podigao optužnicu protiv predsjednika Ruske Federacije Vladimira Putina, onda stvari i nisu tako benigne kakvim se žele prikazati. Jer, ruku na srce, podignuti optužnicu protiv jednog jako moćnog čovjeka kakav je Vladimir Putin, ne ostavlja puno prostora za eskiviranje drugima, njemu jako sličnim, ma kakvu zaštitu imali, ili mislili da imaju.

Ustvari, svijet se nakon svih ovih izbjegavanja odgovornosti za očite ratne zločine koje svakodnevno gledamo, ne može nadati ničemu dobrome ako ICC ne djeluje odmah. Hamas kao i kompletno političko i vojno rukovodstvo države Izrael bez imalo sumnje, već danas, moraju se naći pred licem pravde Međunarodnog krivičnog suda.

Osman Delić

Objavio: usn krajina