18/06/2024

ULTIMATUM 22. MAJA 1992.: Dan kad smo Putem AVNOJ-a upoznali naše komšije, ali i sebe

Objavljeno: 21-05-2024 | 23:55

ULTIMATUM 22. MAJA 1992.: Dan kad smo Putem AVNOJ-a upoznali naše komšije, ali i sebe

FOTO: Željeznička stanica u Ripču

Prilično je patetično početi tekst filmskom frazom tipa, „Napetost je bila takva da se mogla osjetiti u zraku“, ali sjećanje na 22. maj 1992. godine kod većine Ripčana budi baš takve emocije – kad smo u sudbonosnim satima bili preplavljeni iščekivanjem i zebnjom. Sve se odvijalo kao na filmu. Ustvari, bilo je to stanje i neka vrsta kolektivnog šoka u kojem se scene brzo izmjenjuju i gdje masa ljudi djeluje prilično hipnotizirano.

Oko 8 sati ujutro, kroz Podstranu, ripački zaselak između Bijelog Brda i Zabara, užurbano je prošla grupa ljudi predvođenih Ademom Šehićem, tadašnjim zamjenikom komandira rezervnog sastava policije u Ripču, koji su alarmirali stanovništvo, neposredno poslije pregovora koji su se odvijali u prostorijama IMT-a. Zaključak pregovora bio je ultimatum postavljen od strane srpskih predstavnika da se stanovništvo nesrpske nacionalnosti mora iseliti do 12 sati tog 22. maja 1992.

Mjesta za bilo kakve ustupke nije bilo. Naredba je bila jasna – što prije napustiti ognjišta, samo s ličnim stvarima. Tako je i bilo. Bili smo prepušteni samima sebi i vlastitim odlukama.

Ta grupa ljudi uz Adema brzo je uspjela „uzbuniti“ i obavijestiti svako domaćinstvo i već za manje od sata, većina nas se našla na Mujtanovoj livadi. Kolona sumještana koračala je šutke i u nizu, jedan po jedan, prema Željezničkoj stanici.

Na tzv. „Bloku“, malo više željezničke stanice, na sanduku koji je služio kao spremište za alat, dok smo prilazili, mogli smo primijetiti postavljen puškomitraljez M-53 s redenikom metaka i cijevi okrenute prema nama – prema koloni civila. Uz postolje je stajao osrednji čovjek u uniformi JNA, s činom kapetana na epoletama. Nije nam se predstavio, ali je bio odmjeren i služben u korespondenciji. Rekao je da odložimo eventualno naoružanje, uključujući i noževe. Uz sanduk su spuštene svega 2-3 automatske puške – zaduženje pripadnika rezervnog sastava policije iz Podstrane.

Prilično usplahiren bio je Bećo Šehić koji je uz sebe imao džepni nožić. Pitao je kapetana mora li ga predati. Kapetan je, primjetivši svu tragikomičnost cijelog postupka, odmahnuo rukom i rekao da ne pretjerujemo.

Naredba je bila da nas pretresu. Pretopostavljam da sam zbog transportne vreće i lovačkog ruksaka na leđima „upao“ kapetanu u oko, pa je jednom od pridošlih paravojnika naredio da mi pregleda stvari. Moram naglasati da sam tog vojnika, odnosno paravojnika, primijetio dok je od Lakićeve kafane pretrčavao, prvo cestu, a onda i prugu, gdje mu se na posljednjem glajzu otkočila „zolja“ koja mu je visila s ramena. Nervoznim potezima pokušao je  vratiti „otkačeni“, ubojiti dio,  u kućište ručnog bacača i nastavio prema nama.

Brzo mi je prorovario po  rancu i vreći i stao ispred nas.

Ispred Lakićeve kuće – kafane, okupilo se 20-tak, do zuba naoružanih paravojnika, očito nadahnutih četničkim pokretom i tom idejom srpskog „junaštva“, jer im je ukupna slika koju su odavali ličila baš na tu „bratovštinu“.

Nakon pretresa, upućeni smo prema centru Ripča. Zborno mjesto je bilo ispred platoa ripačke džamije, preko puta Osnovne škole. Na trenutak smo zastali ispred ambulante. Pred nas je izašla Mira, supruga Bože, vozača hitne pomoći. Mira je bila mamina dugogodišnja poznanica, usudio bih se reći i prijateljica. Nije progovarala, samo se pozdravila s nama i cijelo vrijeme je plakala. Na polasku prema platou tutnula je majci kutiju cigareta u džep. Otišla je plačući.

Tog i prethodnih nekoliko dana u Ripač i okolna naselja privremeno su doselili Srbi iz Bihaća. Uvježbana je to bila taktika, kada su pod okriljem prethodnih noći napustili Bihać i, po njihovoj zamisli, nakon što granatiranjem, progonom i masovnim ubojstvima „ubijede“  preostale Bošnjake i Hrvate da nemaju drugog izlaza, već da prihvate isključivo srpsku vlast, tipa „Srpska opština Bihać“, vrate se nazad u „oslobođeni“ Bihać.

U okolnim selima, većinom naseljenih Srbima, danima prije radilo se na proširenju puteva, ukopavanju oruđa i oružja. Takve radnje nisu krili, naprotiv, pored Radine kuće, naše komšinice smještene na brdašcu poviše Zabara, golim okom se mogla vidjeti cijev topa, tenkovi i tranpsporeteri bili su parkirani pored ostataka pravoslavne crkve u Pritoci. Srbi su se pripremali i bili su spremni za rat, bolje reći za lov na komšije. Bošnjaci nisu bili spremni nizašta. Bez vodstva, bez logistike i bez onog najvažnijeg, da na dnevnoj bazi dobiju prave informacije. Apsolutno uljuljakani u samoobmanjujuće – neće biti rata!

Ripač, danas – foto: Radio Sarajevo

Zborno mjesto je bilo zbilja zborno. Sa svih strana slijevale su se manje i veće grupe Ripčana – Bošnjaka, naravno. U tišini smo dočekali nekoliko autobusa. Pošto ih nije bilo dovoljno, većina je pješice krenula niz ripačku cestu, niz put AVNOJ-a. Još jedna poprilično jaka ironija sudbine poigravala se s Ripčanima. Svima nama kojima je upravo ime tog puta oduvijek značilo da koračaju pravom stazom historije!? Ali o tome vjerovatno niko nije ni razmišljao. Tog 22. maja 1992. hodali smo tim avnojevskim putem, dodano popločnim idejama „Društva dobrih namjera“, političke organizacije raznolikog nacionalnog sastava koja je pokušala pokrpati bilo kakvu, pa i najmanju nadu zajedničkog života, jedinog mogućeg suživota.  Ispotavit će se da su nas neke druge namjere, predvođene zlokobnim “idejama krvi i tla” Karadžićevog SDS-a, odvele u najavljeno stradanje i troipogodišnji pakao, koji je, ipak, podržala većina naših komšija.

Na Golubićkom putu smo ponovo zastali. S mamom, ocem i mlađim bratom uspeo sam se na jedan traktor koji je stajao uz put. Cijelim putem pratile su nas apatične oči lokalnih Srba, svi naoružani, koji su bili poluskriveni u živicama, uz sami put. Neki, pretpostavljam od srama, a neki iz opreza. Spazio sam Slobodana Vignjevića, školskog druga mog starijeg brata Berzada, koji nije bio s nama. Nakon odsluženog vojnog roka, Berzad je „zaradio“ tešku upalu pluća s porebricom i „čekao“ nas je u bihaćkoj bolnici. Vignjević nije ništa rekao, samo je malo podigao ruku. Uz kuk mu je naslonjena „papovka“ koju je pridržavao drugom rukom.

Pred samim ulazom u Golubić, s Tihotine je ispaljeno nekoliko minobacačkih granata koje su padale uz obalu Une. Očito, kao znak upozorenja da se ne šale. Kasnije će se ispostaviti da su bili smrtno ozbiljni u nakani da preotmu sve što su mogli i sve to proglase ekskluzivnom srpskim prostorom.

U Golubiću me prepoznao Ahmet Softić, jedan apsolutno drukčiji školski drug brata Berzada. Nasmijao se svojim veselim očima i rekao mi da me je prepoznao po bratu. Zbog granatiranja već se uvukla i panika među svijet. Nismo se dugo zadržali, a Ahmet mi je uspio, skoro pa proračanski reći, -„Odavde se nećemo povlačiti“. S tadašnjih, tek navršenih 18 godina, klimnuo sam glavom u znak odobravanja.

Što zbog objektivih okolnosti koje se moraju priznati, jer se u Ripač dovuklo puno oružja (topovi, haubice, municija, logistika, oprema ) koje je JNA podijelila srpskom stanovništvu, koji su iz tog oružja nemilice ubijali Bišćane, treba istaći i činjenicu da smo dobrim dijelom, zbog vlastite naivnosti i odsutnosti državničkog duha, došli u situaciju da pored Ripča, bez ispaljenog metka, predamo i druga okolna naselja i gradove našim agresivnim i bešćutnim komšijama Srbima. Jer, iz ove perspektive kad sagledamo cijelu situaciju, skoro pa nema logičnog objašnjenja da nakon više od mjesec dana od napada na Sarajevo, na glavni grad države, narod biva prepušten sam sebi i nekolicini, u situaciji zatečenih pojedinaca, koji donose odluke po vlastitom shvatanju. Danas, kada se obilježavaju godišnjice progona i ubijanja bošnjačkih civila širom Bosne i Hercegovine, imamo i političare koji iznose neka svoja (sno)viđenja o organiziranju otpora i pripremi stanovništva. Iz ripačkog primjera mogu reći da tog i takvog aktivizma i angažmana nije bilo. Tog 22. maja bili smo prepušteni sudbini. Ta sudbina je htjela da Ripčani iznesu žive glave, ali već na primjeru Orašca i Kulen Vakufa, stvari su otišle u drugom smjeru – smjeru smrti i stradanja. Oni koji su uspjeli spasiti život do Bihaća su dolazili na razne načine, ali u svakom slučaju bez suvisle organizacije i bez vidljivog sistema pomoći. Mora se istaći da je bilo pojedinaca Srba koji su se protivili svom tom ludilu. Ali, kao i uvijek, većina je odlučila u njihovo ime šta će biti i šta će se desiti. A dogodilo se pravo zlo iza kojeg imamo masovnu grobnicu “Bezdanu” na Gorjevcu u kojoj su na svirep način završili Bošnjaci Ljutočke doline i Ripča.

Ripčani su danima i godinama koje su uslijedile provedenim u izgnanstvu dali ogroman doprinos u odbrani i oslobađanju tadašnjeg Bihaćkog okruga. Velik broj je poginulih, ranjenih, osakaćenih Ripčana. Na kraju, ako smo počeli tekst s izvjesnom dozom patetitke, probat ćemo ga završiti uzvišenijim riječima i barem jednim dijelom dokučiti emocije koje su preplavile Ripčane-povratnike. Ripčani su se vratili istom stazom, istim putem. Naravno, ovaj put, Putem 5. korpusa, Putem Armije R BiH. Bio je je to dug put na kojem su Ripčani upoznali šta su i od čega su. Istina, pravda i herojstvo su građevni materijal svakog Ripčanina koji je okusio 22. maj – DAN ULTIMATUMA, a ispostavio se kao dan ultimativne, konačne slobode.

Objavio: Osman Delić