VJEROVATNO NISMO SVJESNI RAZMJERA PROBLEMA MIGRACIJA: Posljednji stanovnici tuniskog “Grada duhova” uprli su pogled samo u Evropu

Stanovništvo tuniskog Diyar al Hajjaja prepolovilo se u manje od dvije godine dok mladi iznova pokušavaju prijeći more

Jednom sedmično, nakon što padne noć, tridesetak ili više mladih Tunižana krene pješice iz grada Diyar al Hajjaja prema obližnjoj plaži.

Zaobiđu lagunu koja se isušuje, dom sve manjoj populaciji flaminga, i naguraju se u mali čamac na napuhavanje, pazeći na policijske patrole. Njihovo odredište – ako uspiju promaći obalnoj straži i preživjeti u mračnim vodama Sredozemlja – je talijanski otok Pantelleria, udaljen oko 60 kilometara.

Stanovništvo Diyar al Hajjaja se prepolovilo u manje od dvije godine. Jednog bi dana mogao potpuno nestati s karata, rekao je 36-godišnji Saber Ben Saleh.

“Neka bude, neka bude gotovo”, rekao je. “Ili će naše selo postati duh ili ćemo mi postati duhovi.”

Ben Saleh je rekao da je pokušao – i nije uspio – tri puta u tri mjeseca doći do Evrope . Svaki put ga je tuniska obalna straža presrela i vratila kući. Poznaje ljude iz Diyar al Hajjaja koji su pokušali putovati desetke puta, neki su stigli na talijansko tlo samo da bi bili vraćeni u domovinu.

Nepokolebani, seljaci se vraćaju na plažu, kradući krave kako bi platili “kartu” u nedostatku mogućnosti zaposlenja.

Ulice Diyar al Hajjaja su praktički puste i mnogi ljudi su nezaposleni. Fotografija: Alessio Mamo/The Guardian

Godine 2022. oko 15 500 Tunižana stiglo je do talijanske obale, prema jednoj zagovaračkoj skupini, Tuniskom forumu za ekonomska i socijalna prava. Tunižani su druga najzastupljenija nacionalnost među tražiteljima azila koji stižu u Italiju , čineći više od 17% dolazaka prošle godine.

Većina Tunižana koji stignu na Pantelleriju ili Lampeduzu biva prebačena na Siciliju, registrirana, a zatim poslana natrag u Tunis izravnim letovima iz Palerma u Tunis. Samo se mali postotak provuče kroz pukotine i stigne do Francuske – bivšeg kolonijalnog vladara Tunisa – ili ostane u Italiji radeći ilegalno.

Ulice Diyar al Hajjaja, duž kojih su se nizale trošne dvokatnice, bile su praktički puste. U lokalnom baru muškarci su se okupljali da piju kavu, puše, čavrljaju i gledaju stare francuske filmove. Svi su bili nezaposleni.

“Čak i kada radite, vaša plaća je nikakva”, rekao je Ben Saleh. “Trideset dinara [otprilike 8 funti ili nešto manje od 9 eura], ne možete ništa kupiti. Ovdje nemamo budućnosti. Ako radite u Europi, imate svoja prava. Evo, ništa. Tunis je zemlja korupcije. U Europi postoji zdravstveni sustav i on je čist. Da biste napravili rendgen u Tunisu, morate prodati svoju kuću.”

Tunis se suočava s višestrukim, međusobno povezanim krizama. Vlada nije uspjela osigurati međunarodnu pomoć za pomoć posustalom gospodarstvu. Životni standard je pao zbog rasta cijena i niskih plaća, a stopa nezaposlenosti mladih, koja je počela padati s vrhunca iznad 40% u 2021., ponovno raste.

U međuvremenu, predsjednik, Kais Saied, proveo je sveobuhvatnu akciju protiv političkih protivnika i izbjeglica iz podsaharske Afrike od svog sveobuhvatnog preuzimanja vlasti prije dvije godine.

“Stanovništvo Tunisa itekako osjeća teret ekonomskih poteškoća kroz koje zemlja prolazi, a koje su se samo pogoršale od revolucije 2011.”, rekla je Valentina Zagaria, antropologinja iz Tunisa i znanstvena suradnica na Sveučilištu Manchester.

“Inflacija je ogromna – čak i samo tokom ljeta, život je postao toliko skup da se mnogi bore s kupnjom osnovnih stvari poput voća. Došlo je i do ozbiljnih nestašica kruha, koji je za mnoge familije glavna namirnica. Mnogima je stoga glavna briga kako spojiti kraj s krajem – sve druge brige vezane uz sužavanje sloboda i sve autoritarnije mjere čine se pomalo sporednim.”

Mohamed Arroum, 37, na plaži Diyar al Hajjaj, kaže da će ‘učiniti sve’ da stigne u Europu. Fotografija: Alessio Mamo/The Guardian

Mohamed Arroum, 37, živi sa svojim bratom u kući svojih roditelja u Diyar al Hajjaju. Drugi brat je uspio doći do Europe i nalazi se u Nici. Arroum je dva puta pokušao prijeći Sredozemno more – oba puta ga je presrela tuniška obalna straža.

“Učinio bih sve da odem u Europu, a spreman sam i ukrasti krave”, rekao je. “Europljani žive u luksuzu; evo, umiremo. Spreman sam raditi bilo gdje i bilo šta, građevinarstvo, poljoprivreda, bilo šta. Evo, ne mogu si priuštiti ni da se oženim za nekoga, a ponekad i da jedem.”

Romdhane Ben Amor, koji radi za FTDES, nevladinu organizaciju za ljudska prava, rekao je da gospodarska kriza u Tunisu utječe na cijelo stanovništvo, bez obzira na obrazovanje ili vještine. “Sve veći broj djece, žena, porodica i maturanata želi migrirati. Neki od njih možda nisu u teškim ekonomskim okolnostima, ali zbog političkih razloga i nedostatka nade, mnogi Tunižani više ne vjeruju da će se zemlja oporaviti od ovog teškog razdoblja.”

Racioniranje vode uvedeno je nakon četiri godine velike suše, koja je isušila akumulacije i još više pogoršala lošu situaciju za mnoge ljude. “Voda nam je postala slana i ljudi više ne mogu zarađivati ​​od svoje zemlje”, rekao je Sleh Ben Ali, 47.

Trošak ilegalnog dolaska u Europu iznosi oko 5.000-6.000 tuniskih dinara (1.500-1.800 eura), koji se krijumčarima plaćaju u gotovini. Ali to nije lako ni sigurno putovanje. Grupe za pomoć vjeruju da su stotine – ako ne i hiljade – Tunižana umrle u Sredozemlju pokušavajući doći do Europe. “Čak i sada, ponekad nađete tijela na našoj plaži”, rekao je Ben Ali.

Reda drži fotografiju svog četvrtog sina koji se s 19 godina utopio u Sredozemnom moru pokušavajući doći do Italije. Fotografija: Alessio Mamo/The Guardian

Reda, 65, jedna je od stotina tunižanki koje su izgubile dijete koje je pokušavalo doći do Evrope. Rođena i odrasla u Diyar al Hajjaju, posljednjih je godina vidjela kako se selo prazni, iako je, kaže, egzodus već počeo prije revolucije 2011. godine. Tri njezina sina žive u Evropi; četvrti se utopio u Sredozemnom moru 2009.

“Prvi put je otišao 2008. i našao je posao na Siciliji”, rekla je Reda plačući. “Bio je jako sretan. Radio je kao poljoprivrednik, ali nije imao ugovor, pa su ga policajci zaustavili i vratili. Pokušao je ponovo otići manje od godinu dana nakon povratka. Ali ovaj put nije stigao.

“Teško je živjeti sam ovdje. Nisam bila ni na jednom vjenčanju svojih sinova. Ali razumijem ih. Ovdje imamo problem čak i pronaći kruh svaki dan.”

Unatoč rizicima, stanovnici Diyar al Hajjaja ne vide drugu alternativu nego otići.

“Ovdje smo već mrtvi”, rekao je Ben Saleh. “Uskoro ću ponovo pokušati preći more. Ali ovaj put želim povesti svoju ženu i sina. Ako ćemo umrijeti, umrijet ćemo. Ako je to kraj… pa… to je Božja volja.”

Objavio: usn krajina