VUKOVAR – 18. NOVEMBRA 1991. – Dan kada je u Gradu-heroju stalo „Srce“ Jugoslavije

Iako relevantni izvori navode da se Vukovar herojski branio sve do 20 novembra, ipak, zvaničan datum pada herojskog grada obilježava se 18. dana, tada istinski studenog mjeseca ‘91. Tog tmurnog  jutra ne mogu se sjetiti gdje sam bio, ali scene koje su obišle mjesta i gradove bivše nam države bile su šokantne. Kao istrgnute iz vremena kada se takva patnja „podrazumijevala“ samo u scenama iz Drugog svjetskog rata, Jugoslavija se „probudila“ u stvarnom košmaru i hororu u kojem je sve, scenografija,  rekviziti, uloge – pozitivaca i negativaca, bilo stvarno.

I prije  pada Vukovara, viđali smo ratne zločine počinjene nad civilima u Hrvatskoj, ali pad Vukovara , barem na mene, djelovao je paralizirajuće. Mislim da je taj 18. novembar po prvi put jasno razdjelio sve naše ukupne zablude, čak i mitove, koje smo prvenstveno gajili prema Jugoslavenskoj narodnoj armiji. Po mnogima, upravo je JNA bila to ljepilo koje je čvrsto držalo jugoslavenske narode skupa. O ideološkom obrascu „bratstva i jedinstva“ ne bih ovom prilikom, ali da je Vojska, zahvaljući viziji (sada osporavanog) Josipa Broza Tita, bila sve ono što se u stvarnom životu moglo nazvati, shvatiti i živjeti zajedničkom državom, bez sumnje je bilo tako.

Kada pišem s ove vremenske distance o bivšoj državi, uređenju i svemu onome o čemu bi se moglo pisati, a itekako se može, jedna najkraća sintagma, sama srž Jugoslavije, ogledala se u baš u Armiji, kao ‘ugodno pulsirjućem srcu’ zajedničke domovine. JNA je prvenstveno bila narodna u pravom smislu. Velikoj većini, iako je bila obavezna, više od toga, ipak, bila je čast služiti vojni rok. Upravo zbog toga, danas je prilično teško objasniti našoj djeci, a kamoli nekom sa strane, da se o jednoj vojnoj sili može govoriti kao da se radi o kakvoj Tolkienovoj fantastičnoj priči. I dok su bratstvo i jedinstvo bili „zjenica oka“,  JNA je bila srce Jugoslavije.

Oči su nam, po mom skromnom sudu, „izbili“ fanatični luđaci, diletanti i probisvijeti svih kalibara, od političara, preko tzv. društvenih radnika i književnika, pa sve do novinara. Ipak, Srce su ‘probili’ oni koji su imali najviše koristi od JNA. To bolesno srce, stalo je i prestalo da kuca u Vukovaru. Prije pada Vukovara pokazivalo je znakove slabosti i bolesti, ali tog 18. dana studenog mjeseca 1991. godine, Srce Jugoslavije je stalo na najgori i najbezobzirniji način. Svojim posljednjim otkucajima, na dimu, vatri i nožu iskovanom za odbranu, to srce vampira stalo je i vratilo se u vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Stvarana doprinosima svih naroda bivše države. Prema nekim podacima, čak 80 posto izdvajanja radnih ljudi i građana išlo je na izgradnju, naoružanje, obuku i vojne institute JNA. Bolesna ironija ogledala se upravo u činjenici da se naša zajednička vojska preobrazila u brutalnnu vojnu silu za ostvarivanje hegemonističkih ideja Srbije i srpske politike, u službi samo jednog, srpskog naroda. Ubijajući sve druge, JNA se od časti i poštovanja, obratila na neljudsko i nečasno, o vojničkom se ne može ni riječ napisati. Kasnije će se pokazati da je trebalo dobro naoštriti “glogov kolac” pa da se uništi demonsku beštiju, koja je poslije pada herojskog Vukovara, otvoreno i potpuno preobražena u četničku hordu zla, nastavila krvavi pir po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Major JNA Veselin Šljivančanin i predstavnici ICRC-a i OSCE-a

Scena u kojoj major JNA Veselin Šljivančanin, svojom rukom ubacuje granate u minobacač i ruši Vukovar, dobrano je zaljuljala ugled federalne vojske. Taj brutalni krkan ostaće crnim slovima zaveden kao neko ko je udario posljednje eksere u mrtvački kovčeg nekadašnjeg ponosa naroda i narodnosti Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Pred očima su mi njegovi divljački ispadi na osoblje Međunarodnog komiteta crvenog križa i OSCE-a kada im nije dozvolio pristup vukovarskoj bolnici. Kasnije će se doznati prava istina.

U toj bolnici ležali su ranjeni, isrpljeni, bolesni i granatama ispaljenih iz Veselinovih oruđa osakaćeni. Znao je Šljivančanin, jer ih je on poslao, da su u bolnicu već upućeni lokalni Srbi koji su opet,  na bijedan i kukavički način, imali zadaću da prokažu svakog onoga za koga su mislili da je član HDZ-a, policije ili Zbora narodne garde. Znao je Veselin dobro, dok je urlao na predstavnike međunardone zajednice, da mu suborci s četničkim kokardama na čelu, odvode ranjene, bolesne i do nemogućih granica iscrpljene branitelje herojskog Grada, čija jedina krivnja je bila ta što su branili svoj prag i, naravno, što su Hrvati. Bolje reći što nisu Srbi.

Sve ranjenike su pobili na obližnjoj livadi zlokobnog imena Ovčara.

Zadnje scene iznurenih civila, koje su horski ispraćale demonske pjesme pijanih četničkih bandi, s refrenom „Aoj, Slobo šalji nam salate, bi'će mesa, kla'ćemo Hrvate“, ugasile su svaku nadu u mogućnost opstanka bilo kakve zajedničke države. Uplakane, umorne i prestrašene oči male djevojčice u plavom kaputiću, filmski su kadar kako se kolektivna tragedija zrcali u očima nevinog djeteta.

Objavio: Osman Delić