IZMEĐU “CIVILIZACIJE” I DRŽAVE: BIH KAO POLJE SUKOBA NARATIVA

Suprotstavljeni pogledi – od globalnih konzervativnih ideologija do ustavne vizije Ive Komšića – razotkrivaju kako se Bosna i Hercegovina nalazi na presjeku identitetskih projekata i borbe za funkcionalnu državu.

U isto vrijeme dok se u Zagrebu kroz najavu održavanja TradFesta artikulira narativ o “kršćanskoj Europi” i potrebi obrane tradicionalnih vrijednosti, u Sarajevu prof. dr. Ivo Komšić podsjeća na trideset godina star pokušaj da se Bosna i Hercegovina uredi kao cjelovita država, iznad etničkih teritorija. Ta dva diskursa ne samo da se razlikuju – oni se međusobno poništavaju.

Na jednoj strani, novinar Michael Colborne detektira širi obrazac: uloga The Heritage Foundation, organizacije duboko povezane s političkim krugovima oko Donalda Trumpa, ne iscrpljuje se u pukom akademskom interesu. “Nazivanje Bosne propalom državom… uokvireno kao obrana kršćanstva – u svemu tome postoji i određeni, eksplicitni antiislamski ton”, upozorava Colborne. U toj formulaciji sadržana je suština jednog globalnog narativa: svijet kao prostor kulturno-religijskog sukoba, gdje se politička pitanja prevode u civilizacijske linije razdvajanja.

Taj narativ, međutim, nije sam sebi svrha. On traži konkretne političke projekte – i upravo tu ulazi Bosna i Hercegovina. Tema “trećeg entiteta”, prisutna na istom događaju, pokazuje kako se globalna ideologija prelama kroz regionalne ambicije. Za jedne, to je “jamac stabilnosti”; za druge, nastavak politike teritorijalizacije identiteta.

Tu se otvara prostor za drugi glas.

Komšić podsjeća da je još 1994. ponuđen model koji ide u potpuno suprotnom pravcu: “Bosna i Hercegovina je cjelovita država u međunarodno priznatim granicama, a njeno uređenje mora biti takvo da se nijedan narod ne osjeća ugroženim.” Ključ njegove teze je jednostavan, ali radikalan u kontekstu današnje politike: svi narodi su državotvorni na cijelom prostoru BiH, ne na njenim dijelovima. Što je u svojoj osnovi i sama suština MIrovnog sporazuma koji je uključivao povratak svih na svoje, a što bi u potpunosti delegitimiralo nacionalistički stav ondašnjih i današnjih radiklanih krugova.

Upravo tu dolazi do frontalnog sudara ideja.

Dok globalni konzervativni krugovi – kako ih opisuje Colborne – svijet tumače kroz “obranu identiteta”, Komšić tvrdi da je upravo takva logika proizvela rat: “Svako hoće da bude državotvoran na određenoj teritoriji… i tu je i danas izvor sukoba.” Njegova kritika ne zaobilazi nikoga: “srpska, hrvatska i bošnjačka nacionalistička politika su na istom fonu.”

Drugim riječima, ono što se globalno predstavlja kao zaštita identiteta, lokalno se manifestira kao borba za teritoriju.

Ovaj raskorak dodatno produbljuju analitičari poput Hikmeta Karčića i Kurta Bassuenera. Karčić upozorava da se prostor think tankova pretvara u “produženu ruku ideoloških projekata”, dok Bassuener cijeli program opisuje kao “krajnje desničarski, reakcionaran i antiinkluzivan pogled na svijet”. Time se zatvara krug: ideje koje nastaju u globalnim centrima moći ne ostaju apstraktne – one ulaze u lokalne političke arene i mijenjaju odnose snaga.

Ipak, postoji granica koju ni jedni ni drugi ne mogu lako preći. Kako ističe Komšić, struktura uspostavljena kroz Dejtonski mirovni sporazum i dalje je ključni okvir: “Amerikanci neće odustati od Dejtonskog sporazuma… entiteti nisu države.” To znači da i najglasniji zagovornici promjena ostaju unutar rigidnog međunarodnog sistema koji favorizira status quo.

Zato Bosna i Hercegovina danas nije ni “propala država” iz retoričkih konstrukcija, niti funkcionalna zajednica kakvu zagovara Komšić. Ona je, preciznije, prostor u kojem se sudaraju dva koncepta:

• jedan, globalno ojačan, koji politiku svodi na identitet i teritorij
• drugi, normativno snažan ali politički slabiji, koji insistira na državi iznad etničkih granica

U tom sudaru nema brzog ishoda. Ali postoji jasna posljedica: svaki pokušaj da se BiH redefinira kroz etničke entitete dobija dodatnu snagu iz globalnih ideoloških tokova, dok svaki pokušaj da se izgradi kao zajednička država ostaje zavisan od unutrašnje političke volje koja uporno izostaje, a koja nas sve čini taocima bez mogućnosti bilo kakvog napretka.

I upravo u toj napetosti – između “civilizacije” i države – leži stvarni problem Bosne i Hercegovine. Ne u jednom događaju, niti u jednoj ideji, nego u njihovom međusobnom preklapanju.

BiH Ivo Komšić Michael Colborne