PETO GODIŠNJE DOBA: Mrtvi begovi, živi kmetovi

Od Osmanskog carstva do Evropske unije, begovi ne izumiru, oni mutiraju. Neko nas je davno ukleo da će nam vladati isti ljudi, samo pod različitim imenima: od Belajbega do belaja s tenderom, od age s bičem do sinekure u nadzornom odboru. Rodovska loza im je jača od Ustava, a korijeni dublji od državne blagajne. Danas unuci onih koji su uzimali desetinu uzimaju budžet. Unučad kmetova želi kupiti sreću u kvizu, dok će unučad begova nastoji kupiti komisiju. Oporba? I ona ima rodoslovlje. Kraljevi bez krune, vlasnici bez biznisa, akademici bez škole. Glava gore, guzica u mercedesu, ruka u kasi. A mi? Mi životarimo dok oni žive.  Znamo čiji smo, ali znamo da ovima nismo rod. I unatoč svemu,  nekako trajemo. K'o korov. I k'o istina koju niko ne poziva na prijeme. Begovi su mrtvi, ali njihove sjenke sjede u parlamentu. Pokopani su pod nišanima s titulama dužim od državnog duga, ali njihovo naslijeđe,  bahato, pokondireno i samouvjereno kao reality zvijezda na funkciji  živi i dalje. I ne samo da živi, već donosi zakone, dijeli tendere, i s ponosom objavljuje rodoslovlja na Instagramu. Danas sinovi i kćeri bivših aga sjede u upravnim odborima, predaju etiku, i predvode reforme, jer, kako kažu, “did je bio neko”. Diplomirani s pečenjare, doktoranti iz privatnih parking firmi, sa stavom da im pripada ono što nikad nisu ni platili. U zemlji u kojoj se naslijeđe mjeri po hektarima otetog, a znanje po broju poznanstava, oni su aristokracija tranzicije. A šta je s kmetovima? Šta je s onima što su radili  za  zemlju, ginuli u  ratovima, i šutjeli kroz sve režime? Njih nema ni u sjećanju. Njihovi potomci danas nemaju rodoslovlje, oni imaju rate. Nemaju fondove, imaju formular za socijalnu pomoć. Nemaju povlasticu da se pozovu na “porodičnu čast”, jer njihova porodica nikad nije imala vremena da sjedi, a kamoli da se diči. Danas unuke begova otvaraju fondacije, a unuci kmetova otvaraju konzerve. Jedni pričaju o “očevini”, drugi o “preživljavanju”. U školi nas uče da su begovi “nosili prosvjetu”, a ne da su otimali od budućnosti. Kmetovi, ako se i spomenu, to je usput,  kao fusnota narodu koji se nikad nije pitao, a uvijek je plaćao. Svi smo danas u istoj kafani, ali jedni naručuju viski, drugi pitaju “imate li česmu?”. Na groblju piše: “Agin sin”, a ispod  “direktor”. Kmetov unuk? Nema ni spomen-ploču. Ima tek mučninu kad čuje riječ “čast”. Sa svakom godinom sve manje prostora za istinu. Sa svakim izborima  više ih biramo, a manje odlučujemo. Sa svakim danom  oni žive, a mi životarimo. Ali nekako trajemo. Sa inatom. Sa ironijom. Sa skromnim ručkom i dostojanstvom bez zlatnih dugmadi. Oni vladaju istorijom, mi preživljavamo zaborav.

Objavio: usn krajina

Peto godisnje doba