BIHAĆKE URBANE LEGENDE: ADO IFTIĆ & CAMINO VERDE

PJESMA KOJA JE NADŽIVJELA RAT
Neke se stvari dogode jednom i nikad više i baš zato traju

U gradu koji je iznje­drio mnogo bendova, mnogo muzi­čkih ime­na, ime Ado Iftić odavno je upisano u onu neizbrisivu bihaćku knjigu zvuka. Od prvih punk-akorda na “Boylersima”, preko “Afri­čkog valcera”, pa sve do “Camino Verdea” njegov put kroz muziku jednako je živopisan kao i sama Krajina. U razgovoru za naš feljton Bi­ha­ćke urbane legende, Iftić otvara dušu i prisjeća se svega: gitare kupljene od znoja ljetnog istovara vagona, ratnih pjesama koje su budile nadu, prijatelja koji su otišli, i muzike koja, uprkos svemu, još diše.
Ovo je priča o čovjeku koji nikada nije prestao vjerovati da se i u najmračnijim vremenima može zasvirati da bi se upalilio i trajalo svjetlo.

KRAJINA: Ado, šta se tebi u muzičkom smislu prije desilo, pjevanje ili sviranje?

Ado Iftić: Bilo je to u ranom mladalačkom dobu, naravno prvo sam počeo svirati gitaru iz prostog razloga jer su cure više voljele gitariste, mada nisam nešto previše svirao pored Une, iako sam već tada dobio savjete od “učitelja” iz Divljih Jagoda, Bijelog Dugmeta, oni su mi pokazali kako se svira, ali sve što sam zaista naučio, naučio sam sam od sebe. Moj stav je oduvijek isti, ako radiš na sebi dobiješ ono što imaš u sebi, ono na čemu najviše radiš. Kad sebe zamišljaš kao “nekog drugog”, onda to ne bude dobro, nikad kraja i nikad dosta. Puno mojih kolega tako je “propalo” u ovom poslu jer su htjeli biti neko drugi. Ja sam uvijek bio ono što jesam, takav sam ostao, ono sam što sam i tu sam gdje jesam.

KRAJINA: A prva, gitara?

Ado Iftić: Kupio sam je sam sebi. Otac mi je tada dao neko auto i rekao: Evo, ovo je sada tvoje auto. Rekao sam dobro, ako je moje, hajde ga prodaj, a ja ću sebi kupiti pojačalo. Tada još nisam imao ni gitaru. Bilo je ljeto, završio sam prvi razred srednje škole, bila je firma ŽAS i mi iz moje mahale smo išli istovarati vagone, bio je to želje­znički transport. Tako sam tog ljeta zaradio za prvu gitaru, radilo se o češkoj proizvodnji, zvala se Mu­sima Elgita, imam je još i danas. I tada kreće ova priča, čim sam kupio gitaru, napravio sam i bend koji se zvao Boylersi, bio je to neki punk bend, jer je punk bilo lakše svirati (smijeh). Pjevač je bio pokojni Zrino Marić, ja sam bio gitarista, nisam tada pjevao. Boylersi su imali nekoliko svirki tada, a prva u našoj Mjesnoj zajednici Ozimice I, jer sam tada tamo živio. Ali, pazi ovo, odobrili su nama da sviramo za Prvi maj, ali pod uvjetom da moramo zasaditi sve one sadnice drveća na Ozimi­cama, pa sada sve ono što tamo vidiš, zasadila je moja tadašnja grupa Boylersi (smijeh). Tu noć smo i svirali, bilo je to tada “čudo”, pojavio se novi bend, jer po gradu sve bendova što je sviralo, sviralo je u hotelima. Tada su samo Divlje Jagode bile izvan toga, oni su radili ozbiljnu priču. Mi smo već tada imali svoje pjesme, a tada sam napravio jednu koja se zvala “Hej, debeli ljudi” (smijeh). Nervirala me jedna komšinica, bila je debela, sve nas je tukla, nju niko nije mogao ni stići (smijeh). Tako sam napravio tu pjesmu, nama se tada sve činilo veo­ma ozbiljno, pa i naš rad iako smo bili srednjoškolci. Nakon tog perioda napravio sam bend koji se zvao “Afrički valcer” i tada poči­njem svirati u ritmu “novog vala” koji se tada i pojavljuje. A nakon toga, odlazim i u vojsku, pa u Sarajevo. Tada smo kao muzičari bili zreli, stekao sam ja dosta iskustva svirajući na moru i raznim destinacijama još dok sam učenik bio. U Sarajevo tako dolazim sa iskustvom, napravili smo demo snimak za naš album koji je trebao izaći, a bend se zvao “Novi ordeni”. A onda smo došli u Bihać i u jednom restoranu koji se zvao “Mali Pariz”, a kojeg je “držao” jedan moj brat, napravljena je grupa “Camino Verde”, za koju sam mislio da će trajati samo mjesec dana. Ali eto, traje i danas..uradili smo mnogo toga u “Camino Verde”, snimili mnogo toga, proživjeli mnogo toga, to je život koji se ne da zamijeniti, kada bih se ponovo rodio i krenuo istim putem, ne vjerujem da bih sve uradio isto kao prije, jer neke se stvari dogode jednom i nikad više, ne mogu se ponoviti. Svima bih pre­poručio takav život.

KRAJINA: Da, sjećam se “Afričkog valcera”, davno je to bilo, svirali ste u školama, zapravo gdje god ste mogli.

Ado Iftić: Da, u mjesnim zajednicama, na tadašnjem “vojnom”, a u bendu su bili Dario Midžić, Pečo, Saša, Samir Zjakić..svi se sada bave svojim poslovima, raselili se po svijetu, s nekima sam i dalje u kontaktu, drago im je što sam ja ostao i dalje vjeran muzici, iako ni oni nisu potpuno odvojeni od muzike, ali im nije primarna. Drago m i je kada se čujemo i razmijenimo sjećanja koja su još uvijek prisutna. Kod nekih od njih čak i više, jer ja sam u ovom muzičkom svijetu prošao mnogo toga, meni se mijenjaju samo zidovi, svirke su stalno prisutne, pa mi bude jako drago kada me podsjete na događaje iz tog vremena, na najbolji dio života, kojeg ga još uvijek živim.

KRAJINA: Tvoja suradnja sa drugim pjevačima je bogata, ima li nešto što ti je ostalo na posebnom mjestu?

Ado Iftić: Ja sam imao sreću na početku karijere da sam već tada upoznao najveće muzičke zvijezde u Jugoslaviji, pa mi se zbog nekih od njih estrada doslovce smučila. Jedan dio života sam čak izbjegavao estradu, možda izbjegavam čak i sada. Sviđa se meni način života, ali ne i neki ljudi koji po meni nisu tada bili vrijedni one pažnje koju su čak i u medijima dobijali. Neki su od njih i danas zvijezde, moja sreća je u tome da sam ih upoznao mnogo ranije. Mi smo prva grupa koja je počela svirati folk muziku u diskotekama u onoj državi, a naša prva diskoteka bila je “Hollywood”, a neke poslove je tu u to vrijeme radio i Alen Islamović. U tu diskoteku su dolazile velike jugoslovenske zvijezde, neke sam preko Alena i upoznao, mi smo tada imali ugovor sa Diskotonom za naš album, ozbiljno smo se za to pripremali baš u toj diskoteci. Od svih s kojima sam svirao, meni je suradnja sa Alenom Islamovićem nekako ostala najbliža, sprijatelji smo se, ja sada imam svoj studio u koji i on dođe, družimo se..mi smo “kafanski” ljudi, volimo sjediti, roštiljati, zasvirati, zapjevati. Imao sam dobru suradnju sa Osmanom Hadžićem, Amirom Kazićem Leom. Mnogo puta sam sjedio sa Halidom Bešlićem, ali nikad mi nije palo na pamet da mu kažem ili predložim da snimimo nešto skupa. On je već bio snimio pjesmu sa Donom, a znam da je volio našu “Zapjevajte moji drugovi”, koju smo sa Ibrom Selmanovićem ranije snimili. Dragi su mi svi dueti koje sam snimio, još eto nisam snimio sa Zdravkom Čolićem, ali ko zna…

KRAJINA: Rat vas je zatekao ovdje, a tada ste napravili prvu ratnu pjesmu, pa onda i mnoge druge..taj period pamtiš naravno.

Ado Iftić: Vidi, mi smo pred rat imali ugovor da izdamo svoju prvu long play ploču, imali smo odlične pjesme, vrhunske balade. Produ­centi su bili oduševljeni, trebali smo snimati u Sarajevu, izdati album za Diskoton. Ja sam bio autor svih pjesama, kao i pjevač. Tada su naše svirke bile prepune, gdje god smo došli, sve je bilo puno. Ali, nismo mi hodali “po oblacima”, bili smo prilično razumni. Mi smo svirali i pjevali naše pjesme, a da publika to nije ni znala, mislili su da pjevamo stvari Crvene Jabuke ili nekog drugog benda..A onda, onda je počeo rat, sve se srušilo u samo dva dana, mi smo mislili da će sve to brzo da prestane, ali nažalost nije.Treći dan rata su mi došli ljudi koji su odmah bili u borbama, a sjećam se da je pjesma “Čavoglave” već bila snimljena u Hrvatskoj, u našoj državi još nije postojala ni jedna takva pjesma. Sjedili smo tako u jednom kafiću, “Fer play”, kada su nam došli ljudi sa prve linije i rekli: Ado, hajde napravi kakvu pjesmu, Hrvatska ima, mi nemamo..Ja sam čak bio malo i zatečen, kakva pjesma ljudi, rat je.Tu noć sam otišao kući, uzeo akustičnu gitaru i napisao pjesamu “Ja sam rođen pored Une”. Ona je zvanično u mojoj toj prvoj verziji, mnogo duža od onoga što smo snimili kasnije, ostalo je “neispjevanih” još strofa…Pisao sam stihove cijelu noć, u mislima komponirao, a onda sam ujutro nazvao basistu i bubnjara Almera i rekao da sam napisao pjesmu, a malo sam je u telefonsku slušalicu i otpjevao. On se oduševio, htio je da je odmah idemo snimati, ali tada u Bihaću nije bilo studija, jedina opcija koja mi je pala na pamet bilo je da to uradimo u Radio Bihaću. Sjećam se da smo pije nego što je otišla u eter, u tadašnjim kafićima koji su struju puštali na akumulator, kafu kuhali na šporetima, znali je uz gitaru zapjevati. Jedne večeri, uz zapaljenu svijeću Almer je držao papir na kojem je pjesma bila ispisana, a ja sam je zapjevao…(tišina, uzdah). Tada je Radio Bihać emitirao dječiju emisiju “Kli-kli”, neko je saznao da smo mi napravili tu pjesmu, zvali su nas baš zbog toga i ponudili da dođemo u sklonište da djeci koja su unutra, zapjevamo. U međuvremenu, pro­čulo se gradom da je pjesma napravljena, napisana, pa i da se pjeva. Tako su me kontaktirali iz bolnice, zvao me rahmetli dr. Irfan Ljubijankić, raspitivao se kakvu sam to pjesmu napravio, tada u BiH nije bila niti jedna pjesma te vrste. Doktor Ljubijankić mi tada predloži da napišem pjesmu o Bosni i Hercegovini, što sam i uradio, ako se sjećaš one..”Bosno mojaa i Hercegovinooo”. Ali, da se vratim s pričom o tome kome je pjesma “Ja sam rođen pored Une” posvećena. Posvetio sam je djeci i svima onima koji su u to vrijeme spas tražili u skloništima, kako bi im poručio da je ovaj grad vječan, da se ne boje, da će svim užasima doći kraj.

Kako bih joj dao baš poseban dah, zvao sam Draganu našu, pa Alena Balabana, Namika Jusufodžića i mnoge da je zajedno otpjevamo. Navečer smo je snimili u Radio Bihaću, a sutradan je bila izvođena djeci u skloništu, a nakon toga, desilo se nešto nevjerojatno, nešto od čega me i sada prolaze trnci kada se sjetim. Vidi, dakle nakon što je pjesma puštena u eter, na vrata moje mame počeli su kucati znani i neznani ludi, donosilo se šta je ko imao, kolači, cigarete, kafa. Nisam tada bio u kući, bio sam sa svojom jedinicom, gdje da budem..rat je. Kada sam došao kući, mama mi je ispričala o tome koliko je emocija ta pjesma izazvala u ljudima koji su dolazili na naša vrata da ih i iskažu, isplaču se, ponude nešto od ono malo što su i sami imali, da podijelimo, da se jedni s drugima bar zagrlimo. Takvo je vrijeme to bilo, ljudi su se poistovijetili jedni sa drugima, sa svime onime što je taj nesretni rat donio, a ta pjesma valjda je donosila nadu, bila vijesnik nekih novih sretnijih, boljih vremena. Sve ono što je narod donosio mojoj majci u stan, podijeljeno je sa istim tim narodom..Eto, a nakon toga, nazvao me opet dr. Irfan Lju­bijankić i pitao me šta bi mi trebalo da se ta pjesma snimi onako kako treba, tako smo skupili instrumente, a on je insistirao da se snimanje obavi kod njega u bolničkoj kancelariji, jer nismo naravno imali bolji izbor u to vrijeme. Tako smo mi u njegovoj kancelariji snimili “Ja sam rođen pored Une” i “Bosno moja i Hercegovino”, doslovce smo snimili na njegovom radnom stolu. Ja sam donio moju mikstetu, Sejfo Duratović magnetofon, našli smo i klavijature, pa mikrofon i tako je konačno i ta pjesma dobila svoj put ka široj javnosti. Kada je puštana na Radio Bihaću, bilo je to kao da se najveći svjetski hit pojavio, naprosto nekad ni sam ne znam objasniti te emocije koje su stihovi te pjesme probudili kod ljudi. Tako smo i ime grupe “Camino Verde” ozvaničili, u to vrijeme se čak pričalo da ćemo dobiti i svoju ulicu u Bihaću. Do kraja rata kao grupa smo izdali i video kasetu s našim pjesmama i spotovima, a sav prihod je odlazio za potrebe Petog korpusa, ta kaseta seprodavala po zemljama Evropske unije. A kraj rata za nas je bio pretužan, poginuo je naš član, prijatelj prije svega, vrsni saksofonista, Nusret Keskin Braco. Nedugo nakon toga i rat je završen, a mene šok nije napuštao. Teško sam se mirio s njegovim gubitkom, silno sam želio da se neka ulica zove po njemu, ali kasnije je Umjetnička škola dobila tu čast da se zove imenom njegovim, što je dakako on zaslužio. Sjećam se da si se baš ti za to jako zalagala, kao i Adnan Busuladžić, kojem je Nusret Keskin bio profesor, pa i mnogi drugi, ne želim nikoga ko se za to zalagao zaboraviti, ali drago mi je da je to prihvaćeno..(tišina, uzdah). Ja bih najviše volio da je on živ…

KRAJINA: Tako si lijepo spomenuo Nusreta Keskina, a osim što škola nosi njegovo ime, ti i Adnan Busula­džić ste mu posvetili i pjesme.

Ado Iftić: Da, Adnan Busuladžić je bio njegov učenik, a sada vrsni muzičar, mi smo snimili pjesmu za njega. O njemu bih kao prijatelju mogao pričati dugo, dugo, da je sreće bilo, ubijeđen sam da bi bio u samom vrhu muzičkog svijeta, bilo gdje. Zapravo, on je mene i naučio svirati narodnjake. Nakon rata, ja nisam mogao odmah raditi ništa na albumu, trebalo je vremena da “stvari legnu”. A činilo mi se i da su sve te pjesme, mnogo emotivne, mnogo su podsjećale na ratno vrijeme. Prva pjesma koju sam Keskinu posvetio je “Malo nas je ostalo”, “Cobra druže” sam napi­sao malo kasnije. Ta prva je postala hit, gdje god bismo je zasvirali, ljudi bi počeli plakati. Život ide dalje, mi smo nastavili trajati, raditi i svirati, ali taj gubitak dragog prijatelja nas je na specifičan način, sve obilježio i to će trajati zauvijek.

KRAJINA: Da, upravo tako, pa i “Camino Verde” nakon rata i pjesama o ratu, nastavlja dalje. Dona Ares je također bila član grupe, došla je vama sa nepunih 18 godina ako se ne varam?

Ado Iftić: Da, baš tako. Mi smo ostali bez klavijaturiste koji je na početku rata s roditeljima otišao iz Bihaća, a onda nam je Alen Islamović kojem je Kole, Azrin (Donin) otac, radio neke stolarske poslove rekao da ona svira klavir. Almer Midžić je s njom dugo vježbao, uklopila se među nas, ostala s nama sve do kraja rata. Tada je u Bihać došao Dino Merlin s kojim sam radio na jednoj pjesmi, pa je i ponudio da nekoga iz našeg benda odvede sa sobom. Tako je ona i otišla, nastavila raditi na svojoj karijeri, surađivali smo naravno na nekim pjesmama. Žao mi je što nismo zajednički radili na albumu, bila joj je to želja, ali nažalost nije se ostvarilo.

KRAJINA: Na čemu “Camino Verde” sada radi?

Ado Iftić: Radimo na novom albumu, a prije dva mjeseca izišla je naša pjesma “Pomorac” koju smo snimali u Italiji, na prelijepim mo­rskim mjestima, onda i na obalama Istre u Hrvatskoj. Uradili smo i spot za pjesmu “Ljubo­morna”, a prije godinu smo započeli rad na dokumentarnom crtanom filmu o grupi “Camino Verde”. U spotu su i isje­čci iz tog dokumentarca, koji je pomalo i duhovit. Rad na tome je zahtjevan, ali interesantan, nadamo se da će uskoro biti završen i “pušten u javnost”.

KRAJINA: Koliko ste albuma izdali do sada?

Ado Iftić: Osam izdanja, zadnji je “Šareno”, na novom se radi, ima dobrih pjesama. Na jednoj gostuje jedan od najboljih svjetskih trubača sa Kube, a pjesma se zove “Nevjera”. Nju smo snimili preko linkova, pjesma je odlična, a jednu trebamo raditi sa udruženjima koja brinu o pravima žena koje su u braku doživjele traume, pjesma se zove “Nije naše dijete krivo”. Također, za NK “Jedinstvo” smo uradili novu pjesmu “Digni glavu nisi sam”, koju pjevaju svi pjevači iz Bihaća, od Alena Islamovića do Ibre Selma­novića. Snimit ćemo i video spot, prije petnaestak godina sam osposobio svoj studio u kojem se mogu raditi i video spotovi. Mi već četiri godine sviramo u Au­striji, najviše u Tirolu. Imali smo u Kitzbuhelu samostalni koncert, sviramo latinoa­meričku muziku, uglavnom strane hitove, dopalo im se to, pa smo zato tamo i rado viđeni gosti.

KRAJINA: Nadam se da se nećeš uobraziti, ali neko mi je rekao da ti pomalo “vučeš” izgledom, možda i svirkom na Marka Knopflera iz mlađih dana?

Ado Iftić: Volio bih znati ko je to rekao da ga počastim najvećom čokoladom (smijeh). Vidi, ja volim gitaru, ona je zapravo dio mene, neodvojivi dio mene. Nisam ja neki super pjevač, pa ako baš hoćeš, ni super svirač, ali imam formu sviranja koja je drugačija. Možda je zapravo u svemu tako, treba biti drugačiji i svoj, možda poenta nije u tome da budem “kao neko”, nego ovo što jesam, ali naravno da sam počašćen ako dobijem kompliment da moj rad vrijedi gotovo kao rad nekog svjetski poznatog muzičara. Zamalo da sam zaboravio reći, radio sam i duet sa jednim od naših novih ali najboljih domaćih gita­rista, Emirom Hotom, koji je zapravo “strašan” gitarista. Radili smo na pjesmi “Rospija” koja je snimljena u Tunisu, radili smo to i sa Geronimom i Draganom, uz sve što muzika nosi, mi smo seradeći na tome dobro i zabavili. Meni muzika za to i služi, ona meni nije posao, ona je za mene “čisti provod”, moj način i odabir života. Kada za nekog kažu da je kafanski čovjek, što ja za sebe volim reći, to znači da sam osoba koja voli muziku, druženje, razgovore sa dragim prijateljima.Neki dan sam dao intervju vezano za pjesmu “Pomorac”, i baš volim govoriti o onome što je specifično za nas, duh naših mahala, a ti pitaš i za stil kojem je “Camino Verde” odre­đen, pa eto, možda baš i naziv albuma “Šareno” govori o tome. Mi smo uspjeli “smiksati” sve što mi jesmo, sve što nose naše mahale, sve što dišemo i živimo taj osebujni stil kojeg su eto, ljudi zavoljeli. Drago mi je ako sam uspio iznijeti emocijom odgovore na pitanja, mnogo je toga što bih želio dodati, ali ja sam ipak navikao da se pjesmom izrazim najbolje što mogu.

N. Džanić

Objavio: usn krajina

Bihać