HAPŠENJA I DRUGI FILMSKI EFEKTI: Kad tužilaštva proizvode spektakl, a pravda se usput izgubi i nestane

Ako je, kako se često tvrdi, riječ o sistemskom i raširenom kriminalu, onda bi upravo taj kriminal morao rezultirati i odgovarajućim brojem pravosnažnih presuda.

Sveprisutni simbol za pravdu je Justicija koja ima povez preko očiju i na taj način sugerira da pravda mora biti oslobođena od svakog ličnog, političkog i društvenog uticaja. U narodu se s pravom govori kako je pravda slijepa. U jednoj ruci drži vagu, koja simbolizira da se tokom pravičnog procesa moraju dobro odvagati svi dokazi, oni koji optužuju neku osobu, kao i oni koji je oslobađaju. Na kraju, u drugoj ruci drži mač, kao simbol autoriteta države i izvršenja presude. Naravno, odavno pripadamo civilizacijskom krugu u kojem se odustalo od smrtne presude.

Svaki posao mora se vrednovati prema svojim efektima i mjerljivim rezultatima. To bi posebno, zbog osjetljivosti i širokog uticaja na javnost, moralo važiti za organe krivičnog gonjenja, prije svega tužilaštva. Ne postoji nijedan razuman razlog da se njihov rad posmatra izvan tog osnovnog kriterija. U posljednje vrijeme svjedoci smo sve češćih hapšenja, najčešće odgovornih lica koja su obavljala rukovodeće funkcije u javnim preduzećima i javnim ustanovama. Međutim, stvarni i jedini relevantan rezultat rada tužilaštava ne mogu biti ni spektakularna privođenja ni broj podignutih optužnica, već isključivo postotak pravosnažno i „pozitivno“ riješenih slučajeva, što nas opet dovodi ili do nedovoljne sposobnosti tužilaca koji nisu u stanju pripremiti i do kraja provesti cijeli proces, ili, što je opasnije, do korupcije u sudovima, što bi bio katastrofalan i neizlječiv simpotom javne boleštine koja nas sve vodi u provaliju.

Upravo iz te perspektive, sve učestalija praksa svakodnevnih privođenja poprima obilježja gotovo histerične pojave. Optužnice se podižu u jako brzom tempu i ritmu koji sugerira izuzetnu efikasnost aparata krivičnog progona, pri čemu njihov sadržaj, barem formalno, najčešće odgovara zakonskoj proceduri potrebnoj za njihovo podnošenje. No, važno je podsjetiti da tužilaštvo u tom trenutku formalno završava tek prvi korak, jer je sud jedini mjerodavan organ koji potvrđuje ili odbacuje optužnicu i koji, u krajnjoj liniji, donosi presudu.

Problem nastaje u onom dijelu procesa koji javnost, doduše uz sve manje pažnje, prati do kraja. Sudski postupci se u većini slučajeva razvlače godinama, interes javnosti s vremenom splašnjava, a razlozi zbog kojih je neko bio priveden i optužen padaju u zaborav. Kada se postupci napokon okončaju, često se dolazi do razočaravajuće činjenice da ogromna većina tih predmeta ne završi pravosnažnim presudama i osuđujućim ishodima. Upravo tu se ogoljava suštinsko pitanje: kakva je stvarna uspješnost tužilaštava i gdje su njihovi mjerljivi rezultati?

Ako je, kako se često tvrdi, riječ o sistemskom i raširenom kriminalu, onda bi upravo taj kriminal morao rezultirati i odgovarajućim brojem pravosnažnih presuda. U suprotnom, nameće se sumnja da se aparat krivičnog progona koristi na način koji ima malo veze s pravdom, a mnogo više s brutalnim i otvorenim političkim potkusurivanjem. Takva praksa svodi se na javno ponižavanje i diskreditaciju pojedinaca, najčešće u osjetljivim političkim trenucima – pred izbore ili tokom borbe za prekompoziciju vlasti – bez stvarne namjere da se postupci dovedu do kraja.

Posebno je poražavajuća činjenica da je time gotovo u potpunosti obesmišljen autoritet pravosudnih institucija kao navodno nezavisne grane vlasti. Ono što bi trebalo biti stub pravne države pretvoreno je u instrument dnevne politike, dok se političke igrice odvijaju u maniru sistema koje bez ustezanja nazivamo „banana državama“. Da ironija bude veća, identični obrasci ponašanja vidljivi su i u okolnim državama, što dodatno potvrđuje regionalnu dimenziju ovog problema.

Jedan od ključnih razloga za ovakve masovne i selektivne „progone“ stranačkih suparnika danas sve manje leži u direktnoj kontroli javnih budžeta, a sve više u potpunoj kontroli javnih preduzeća i javnih ustanova. Procesi imenovanja i razrješenja direktora – strančkih poslušnika koji su gotovo bez izuzetka stranački egzekutori, često bez ikakvih stvarnih profesionalnih i menadžerskih sposobnosti – pretvorili su se u otvoreni sukob. Ti sukobi, po svojoj formi, sve više podsjećaju na Divlji zapad, iz kojeg su za sada izbačeni samo pištolji, iako ni njihovo ponovo uvođenje ne treba isključiti ako se ovakva praksa nastavi, a vjerovatno hoće.

Osman Delić