PETO GODIŠNJE DOBA: Država koja se pravi da Krajina ne postoji, osim kad zatreba

Postoji dio Bosne i Hercegovine koji je sa­vršen za eksperimente. Tamo se može testirati dokle ide strpljenje, koliko traje šutnja i ima li iko u Sarajevu uopće refleks da reaguje. Taj dio se zove Krajina. Država ne pada samo na tenkovima. Ne raspada se uvijek uz sirene i granate. Nekad pada tiho, kad se jedan njen dio sistemski prepusti zaboravu. Kad prestane biti prioritet. Kad postane prostor za tuđe planove. Željava Air Base je danas spomenik političke impotencije. Nekada strateško čudo, danas ničija briga. Godinama iz Hrvatske dolaze ideje šta bi tamo trebalo biti. Skladište otpada. Migrantski centar. Sigurnosne zone. U hrva­tskim pogra­ničnim gradovima zbog migrantskog centra održani su protesti. Ljudi su izašli na ulice. Rekli su jasno da ne žele kamp u svom dvorištu. Ovdje? Tišina. U javnosti se poodavno spominjalo ime Jacques Paul Klein u kontekstu razmatranja različitih poslijeratnih rješenja, pa i ideja da se na području Plješevice skladišti nuklearni otpad. Sama činjenica da je takva opcija uopće bila zamisliva govori kako se taj prostor doživljava, kao tampon zona, kao mjesto na koje se može odložiti ono što drugi ne žele blizu svojih gradova. Nakon ratnih dogovora i naknadnih mapiranja, dijelovi kompleksa Željave i uzletno-sletnih staza završavaju s druge strane granice. Nekim čudom. Bez velike rasprave. Bez državnog potresa. Bez odgovornosti. Linija je povučena, teritorij podijeljen, i svi su nastavili dalje kao da je riječ o parkingu, a ne o strateškom objektu. Tišina je bila i kada su hrvatske firme posjekle šumu s naše strane Plješevice. Drveće je palo, ali nije pala nijedna ozbiljna politička glava. Tišina je i oko Trgovske gore, gdje se godinama vodi borba protiv odlaganja nuklearnog otpada uz samu granicu, dok državni vrh uspijeva ostati savršeno suzdržan. Nije prošlo na jednom dijelu granice, guraj na drugi, bitno da je u Krajini. I onda se svi čude kad ljudi u Krajini kažu da su prepušteni sami sebi. Jer problem nije samo u Hrvatskoj. Problem je u tome što ova država ne pokazuje instinkt da brani svoj rub. A država koja ne brani svoj rub, polako gubi i centar. Nije najveća opasnost to što neko planira migrantski centar, nuklearni otpad ili sječu šume. Najveća opasnost je što institucije ne pokazuju ni minimum političkog refleksa. Kao da čekaju da se stvari same riješe. Ili da ih neko drugi riješi. Država ne nestaje preko noći. Ne nestaje spektakularno. Nestaje kad joj jedan dio postane potrošan. Kad ga se sjeti samo u predizbornoj kampanji. Kad ga koristi kao tampon zonu između diplomatije i kukavičluka. Ili kad taj dio u ratu treba krvlju natopiti svaku stopu, radi opstanka države. Kakva ironija, u ratu heroji, u miru kusur. Krajina nije periferija. Ona je test karaktera države. A za sada taj test pada.